U javnom delovanju i pisanju Suzan Sontag (1933-2004) postoji silovita senzibilnost koja prevazilazi granice života. Strast i vizija su reči koje najbolje opisuju takvu posvećenost. Lik književnice i kritičarke, između akademske ozbiljnosti i dečije zaigranosti, zapravo je paradigmatičan primer intelektualne doslednosti koja ne prašta bilo kakvu estetsku i etičku površnost. Strast koja se graniči sa bolom i vizija različitih svetova držali su je u stanju pripravnosti i još bolje rečeno – polemičke otvorenosti. Otuda njena potreba da se obračuna sa interpretacijom ideje i stane u odbranu senzibiliteta i osećanja (u) umetnosti. Istorija umetnosti odmotava klupko senzibilnosti čime se u prvi plan ističe, van svih hronoloških i ideoloških zaleđa, stvaralaštvo duboke, gotovo metafizičke predaje.
Protiv interpretacije (1966) je prva zbirka eseja Suzan Sontag. Naslovni esej, koji završava pozivom na erotiku umetnosti, postao je manifest njenog shvatanja umetnosti i kulture. Trideset godina kasnije, u tekstu pisanom da postane predgovor španskom prevodu istoimene zbirke eseja, Sontag će napisati da živimo u vremenu kraja svih ideala, zagovarajući pluralizam kultura i radikalnu otvorenost novom. Kultura ne poznaje vremensku hijerarhiju umetničkih vrednosti; ono što nas zadivljuje iz prošlosti nije prepreka da uživamo u orginalnosti novih umetničkih vizija. Ne postoji potreba da se bira između Dostojevskog i Dorsa, između grčke tragedije i hepeniga. Moja energija kao pisca, piše Sontag, ,,podstiče me da gledam napred, da i dalje osećam da tek počinjem, zaista počinjem, sada, što otežava obuzdavanje mog nestrpljenja prema tom piscu početniku koji sam nekada doslovno bila’’. Ono što pritom njene eseje čini aktuelnim u današnje vreme nije samo istorijski kontekst i sudar tzv. visoke i niske kulture, već performativnost teksta koji primarno rasvetljava prostor umetničkog dela, njegove vrednosti, izvore i formu stvaralaštva.
Obilje informacija i masovna potrošnja novog doba doveli su do ubrzanja i posledično do radikalne površnosti. Sva pažnja usmerena je na sadržaj umetničkog dela, dok se forma umetnosti potpuno zanemaruje. U prenaglašenom interesovanju za ideju sadržaja nalazi se interpretativni zahvat koji umetničko delo čini komfornim i ideološki prilagodljivim. Izliv interpretacije umetnosti, prema Sontag, truje naše senzibilitete. Potreba da se pojasni sadržaj dela narušava izvornu, erotsku narav umetnosti svodeći njenu formu na neupotrebljiv ukras. Umetnost je izazovna, uznemirujuća i okrepljujuća, ona je stvar naših osećanja koja ne poznaju mogućnost krajnjih tumačenja. Budići neobuzdana u svoj izvornoj, strastvenoj prirodi svako tumačenje umetnost ,,čini podesnom, komfornom’’.
Književnost je umetničko polje u kome se neprekidno odigrava vrtlog interpretacije. Umesto da se književno delo tumači prema formi, tako da se u njegovoj poetskoj vertikali osenči senzibilitet imaginacije, tekstu se pristupa sa stanovišta sadržaja i tvrdoglave ozbiljnosti. Tako se događa ,,masovno obeščašćenje’’ umetnosti, kao u slučaju Kafke ili Beketa čiji su tumači uložili silan napor da njihove tekstove objasne sa psiholoških i ideoloških stanovišta. Beg od interpretacije moguć je samo u prevladavanju sadržaja u umetnosti. Tako se događa da apstraktno slikarstvo i moderna poezija progovaraju jezikom forme i da je stoga sve teže protumačiti takva umetnička dela. Nasuprot slojevima interpretativnih naslaga umetnost zahteva prozirnost kao oslobađajuću vrednost što bi značilo ,,doživeti blistavost same stvari, stvari onakvih kakve jesu’’.
Razmatrajući pojam stila Suzan Sontag dovodi u pitanje etički karakter umetnosti. Budući da je stil istoričan, da prati jedan totalan tok ideja, on postaje potpis umetnikove volje. Kako je umetnost mogućnost transformacije, ona ne vodi do konceptualnog znanja, već ,,do nečega poput uzbuđenja, fenomena posvećenosti, prosuđivanja u stanju ropstva ili obuzetosti’’. Odlika je umetnosti pojačana senzibilnost. Tu se događa susret estetskog i etičkog zadovoljstva u umetnosti. Moralno zadovoljstvo u umetnosti sastoji se u ,,inteligentnom zadovoljenju svesti’’, budući da nas senzibilitet za stvaralaštvo podstiče u moralnoj reakciji na život. Umetničko delo je, dakle, u nama i izvan nas; dok stvaramo mi smo u sebi, da bi nas potom delo vratilo svetu i izložilo njegovim granicama.
Nastojanjem da se umetnost opravda kao krajnji vid oslobođenja Sontag pokušava da poruši sve nametnute hermeneutičke granice i uspostavi kao paradigmu osećajnost totalne umetnosti. Kinematografija je za nju panumetnost, u njoj su sjedinjene gotovo sve druge umetnosti – od romana do arhitekture. Za nju ne postoji podela reditelja na one koji su okrenuti književnosti i one koji se izražavaju vizuelnim efektima. Postoji film kao umetnost i postoji reditelj koji je, svaki za sebe, zaseban svet, osećajni stvaralac. Budući da živimo u doba krajnosti, u susretu banalnosti i užasa, filmska fantazija izvlači iz nepodnošljive monotonosti sveta i ,,normalizuje ono psihološki nepodnošljivo’’. Ono što neki film čini posebim jeste umetničko nastojanje, kao u slučaju Godara, da se formi dodeli suverenost kako bi u filmu prevladala ,,želja da se dokaže pre nego želja da se analizira’’.
Knjiga eseja Protiv interpretacije (Darma, Beograd, 2023) objavljena je na srpskom jeziku u prevodu Stefana Pipera i donosi obilje umetničkih tema u originalnom tumačenju Suzan Sontag. Njeno, pak, tumačenje lišeno je patetike, opštih mesta, banalne psihologizacije i ideoloških definicija. Posredi je vešto napisana knjiga eseja iz oblasti teorije, književnosti (Paveze, Vej, Lukač, Kami, Jonesko, Sartr, Arto), kinematografije (Breson, Godar, Rene), pa sve do moderne muzike, likovnosti, kempa i performansa. Pisac uvek ide napred, u nepoznato, svet je protkan njegovim temama, a naš je zadatak da se pomoću umetnosti osnažimo toliko da možemo uvek biti u ,,agresivnom i kontradiktornom odnosu prema lažima svih vrsta’’.

Objavljeno u kulturnom dodatku Politike, februar 2024.