Možda ne postoji bolji i tačniji literarni presek u filozofskom smislu egzistencijalne bačenosti današnjeg, savremenog čoveka od naslova najpoznatijeg romana Roberta Musila – Čovek bez osobina. Kada govorim o egzistencijalnoj bačenosti mislim baš na čoveka odrođenog od sebe samog, čoveka rasprsnutog u nauhvatljive delove, rečju čoveka bez uporišne tačke, bez suštinskih egzistencijalnih određenja. Musil je čoveka opisao tačno onakvim kakav jeste, kao zagonetku bez osobenosti, kao biće neprolazne slabosti izloženo raznim uticajima i porivima, u nasrtaju na drugog i drugačijeg, biće bezličnosti, ,,portet tipičanog modernog čoveka’’. Čovek modernog doba je sveprisutan u nepomirljivim mogućnostima, za njega nema uporišne tačke, sve je krhko i nedosledno u njegovom svetu koji je zarobljen opštim mestima i banalnim floskulama. Zato Musilov čovek bez osobenosti, rečima Mauricea Blanchota, ,,ne želi da se prepozna u svojoj ličnosti, koga sve crte koje ga izdvajaju ne čine osobenim, čovek nikad blizak onome što mu je najbliže, nikad tuđ onome što je izvan njega, odabire da bude takav slobodnim izborom, ali takođe i zato što živi u svetu – modernom, našem svetu – u kome su osobene crte uvek spremne da se izgube u bezličnom skupu odnosa u kome one obeležavaju samo trenutne preseke. U tom svetu, svetu velikih gradova i velikih kolektivnih masa, svejedno je znati da li se nešto zaista zbilo i kojih istorijskih pojava smatramo da smo učesnici ili svedoci. Ono što se zbilo ostaje nedokučivo… ono što nazivamo stvarnošću jeste utopija’’.
Ostavštine velikih pisaca služe dobu opšteg konzumerizma tako da je u njima uvek višak sentimentalnosti, prečesto mnogo patetike; ostavštine su ono iza, što sada služi kao neka vrsta emotivne barijere i nekritičke odanosti ličnostima mrtvih pisaca. Musil zato sakuplja Ostavštinu za života (1936), knjigu sastavljenu od fragmenata, sitnica, marginalija i kratkih priča. Većinu tekstova zapisao je u periodu između 1920. i 1929. godine, to su slike-senke, ono što nagriza prošlost i ne ostavlja je u nekoj definitivnoj potpunosti. Već u ovim terminima, kojima Musil opisuje svoju ostavštninu, nalazimo ono bitno što poetski određuje ove zapise – distanca, kritičnost, ironija i satira. Vrednost ove Musilove fragmentarne zbirke eseja i priča sastoji se u tome što je u njoj napravljen presek njegove osobene filozofije života, u kojoj se ono odlučujuće i neprolazno nalazi u umetničkom osećaju svetu. Nadalje, Musil je ovde poentirao ključne probleme svoga dela i doba, pokazujući da je njegovo duboko razumevanje sveta prevazišlo ono što ulazi u okvir čiste literature; njegov osećaj za ono što Husserl naziva svetom života toliko je dubok da se u tom nastojanju, gotovo analitički preciznom seciranju problema, naziru svi slojevi literarnog stvaralaštva. Musil je ironičar i satiričar; on daje presek društvenog stanja ne libeći se da stvari nazove pravim imenom, pesnika pesnikom, amatera amaterom.
Njegova društvena kritika kreće se od pitoresknih opisa svakodnevnih prilika, prirodnih pojava, šuma i pašnjaka, pa do ozbiljnijih razmatranja na temu umetnosti, kiča, poezije i života. Ukratko, od jednostavnosti i mira prirodnog toka stvari do čoveka koji svojim društvenim zalaganjem postavlja pitanja o smislu života i svetu oko sebe. Nasmejani konj i pametne ovce, uprkos svim predrasudama, daju suštinsko obličje smislu života. Na pašnjaku, dok ovce stoje tako da se ,,čini da ne žele da osećaju ništa sem vetra i sunca, a između njihovih čela – sekund damaranja beskonačnosti’’ oslikava se jednostavnost zaboravljenog života. To je život koji je kriv za sve. Život dubine i posvećene otvorenosti onom jednostavnom i pomirljivom postojanju koje svedoči o daru egzistencije. Sve to kvare ideologije, pristrasna oduševljenja, amaterizam i površnost. Kič ,,ljušti život sa pojmova’’ dok umetnost ,,ljušti kič sa života’’. Musil nastoji da tim definicijama svet obuhvati univerzalnim osećajem višeg smisla koji se izvorno ostvaruje kroz umetnost i mišljenje. Umetnost je odnos prema životu, suštinski osečaj smisla, budući da je ,,život dobar dok ga održava umetnost’’. Mišljenje, pak, (p)ostaje čista subverzija jer ono može da stvara i razara duhovne poretke.
Za Musila je čovek lišen osobenosti prvenstveno jer mu izmiče ono postojano u životu. Poput spomenika koji su napravljeni da budu izloženi pogledu i time vidljivi, a ipak najčešće ostaju gotovo neprimetni, tako je i ljudski život uvek na distanci od sebe samog. Prema Musilovom shvatanju ,,sve što je postojano gubi izražajnost. Sve što čini zidove našeg života, takoći kulise naše svesti, gubi sposobnost da igra neku ulogu u toj svesti.’’ Istrajnu buku vrlo brzo ne čujemo, nepročitanu knjigu olako ostavljamo na policu biblioteke. Čovek nije iznad, nije pored, on je uvek negde drugde. Ta jeza života koju proizvodi čovekova izmeštenost, zapravo nesporazum sa životom, otvara trajni osećaj nepostojanosti i neutemeljenosti, propuštenosti i besmisla. Otuda je za Musila otkriće psihoanalize presudno, dok je za njega znak ono što naše ja otvara prema svetu. Claudio Magris tim tragom piše o šumovima znakova kod Musila koji su nestabilni i nepostojani; ,,lakoća tih znakova bliska je neredu i jednoobraznosti kojoj je sklona priroda’’. To su životi raspomamljenosti i konfuzije u kojima prevladava poriv spoljašnjeg zova banalne svakodnevice, životi neuhvatljivi poput vetra, sklupčani u ćošak, životi zatvoreni u mrak, zagonetni i teški, zamaskirani.
U godinama kada piše fragmente svoje ostavštine svet se nalazi na prekretnici. To je vreme duhovne krize i propasti starih vrednosti, vreme krize smisla. Robert Musil, poput svog savremenika Edmunda Husserla, uviđa da je stvarnost korumpirana objektivnom neporecivošću naučnog znanja, pa tragom Husserlove ideje o svetu života u kome se izgubio svaki smisao dolazi do teze da književnost, kao i filozofiju, pogađa opšta kriza smisla. Laik danas, piše Musil u eseju Među samim pesnicima i misliocima, ,,svuda i na svakom mestu može da čuje o stručnjaku. I pošto je svaki stručnjak u stotinama drugih struka takođe laik, dobija se velika suma rđavog mišljenja’’. Drugim rečima, sveprisutna specijalizacija znanja udaljava čoveka od postojanosti njegove egzistencije. Stručnjaci svet vide u rasparčanosti, ne uspevajući da izgrade bilo kakav odnos prema celini i svetu života u svim njegovim dimenzijama. Otuda su novine, što ironično zapaža Musil, prepune literarnih genija koji nastaju u hermetički zatvorenim krugovima izdavača, autora, kritičara, listova… Takva vrsta relacionog ludila zahvatila je svet toliko duboko da je iz njega iščezlo svako čuđenje u korist nepodnošljivog amaterizma.
Ono što Husserl naziva krizom racionalnosti razotkriva krizu duhovne dimenzije čovek u okolnostima kada se nauka partikularizuje u neprobojnu, samozatvorenu celinu. Čovek tako, prema Musilovom shvatanju, kao konzument kulture postaje nezadovoljan čovekom kao proizvođačem kulture. Čovek je izložen i stoga nedovoljno spreman da se šumski osami; da u samoći šume i izvornog pogleda oporavi svoju dušu. Takvu simboliku nalazimo u zapisu Ko te je, ti lepa šumo…? gde se šuma simbolički poredi sa poezijom, strpljenjem i bistrinom. Ono što zapravo još uvek svedoči o postojanosti života je umetnost kao gotovo jedina mogućnost da se autentičnost života uzdigne iznad običajnosti svakodnevne banalnosti. Umetnost raste i buja poput života; ,,iz nje ne izlazi ništa što bi moglo da opstane bez entuzijazma. Ona je, takoreći, entuzijazam bez kostiju i pepela, čisti entuzijazam koji sagoreva bez ostatka, a ipak ostaje da visi u okviru ili između književnih korica kao da se ništa nije dogodilo. Ona nikad ne postaje naša prošlost nego uvek ono naše minulo’’.
Robert Muzil, Ostavština za života, preveo Relja Dražić, Nojzac, 2013.
Robert Muzil. Književnost kao utopija, Polja, broj 368, oktobar 1989.