Nepojmljiva pustoš ljudskosti postala je deo naših života. Ratovi su ne samo otvoreni na više svetskih frontova nego se intenzitetom nasilja približavaju krajnjoj destrukciji života. Ono što, naime, intrigira u svetskoj preraspodeli moći jeste priroda zla koje rat i brutalne zločine čini mogućim. Za razliku od masovnog istrebljenja Jevreja tokom Drugog svetskog rata, kada je birokratija omogućila da svaki čovek sebe opravda pripadanjem deliću neizmernog poduhvata (Raul Hilberg), savremeni ratovi su putem medijskih manipulacija i ideološke ostrašćenosti dospeli u fazu ravnodušnosti. Zlo, dakle, ima nekoliko lica i svako je utemeljeno na želji za ovladavanjem i dominacijom.
Tema zla prisutna je u književnosti, filozofiji i umetnosti kao jedno od temeljnih pitanja. Velika književna dela, od Antigone do Procesa, imaju u sebi motiv zla kao nezaobilazni osnov za (ne)razumevanje stvarnosti. Zlo najčešće prati nesporazum koji apsurdnog književnog junaka zbog izraženog osećanja dobra primorava da donese radikalan životni potez koji će za njega značiti – život ili smrt. Zlo je višeslojno, podložno psihološkim nijansama i egzistencijalnim dvojbama, ono se javlja u krajnostima. Radikalno zlo je spremnost da se drugi ubije radi višeg cilja, to je linija nasilja koje se opravdava poštovanjem zakona, tradicije ili države. Ne postoji svetost života, nego svetost zakona. U ime zakona dozvoljeno je vršiti nasilje i konačno ubiti drugog čoveka. Žak Lakan je tim tragom došao do veze između Kreonta i Staljina. Postoji i druga krajnost zla – iskupljenje posredstvom savesti. To je lik Raskoljnikova, glavnog junaka Zločina i kazne, koji ubija u ime više ideje, podstaknut zlom, ali završava iskupljenjem u ime mogućnosti da dobro prevlada zlo. Nasuprot Kreontu, koji okončava u maglinama čistog zla, Raskoljnikov se baca na kolena i celiva zemlju, shvatajući da zlo u svetu nikada ne može da stvori mogućnost velike ideje pravde.
Mogućnost izbora
Dok je filozofija fenomenu zla pristupila metafizički, težeći da pronikne u odgovor o prirodi i suštini zla, književnost i umetnost se motivu zla otvaraju sa stalnom napetošću i željom da se zlo prikaže u elementarnom nesporazumu sa životom. Nijanse zla ovde su psihološki i jezički osvetljene tako da predstavljaju čvorišta života. Poenta književnog tumačenja zla je neprekidno preoblikovanje ljudske destruktivnosti kroz energično zalaganje da je krajnja individualna sloboda nemoguća bez poimanja zla i prolaska kroz vrata tame. Preobraženje je moguće samo kao odgovor na zlo u svetlu činjenice da je čovek kao biće razuma osposobljen da prevazilazi samog sebe, životom nametnute okolnosti, i pogrešne izbore. Zato je odgovor književnosti pred pitanjem zla isceljujući. Samo književnost svojim raznovrsnim psihološkim nijansiranjem zla može proniknuti s one strane zla i biti dovoljno jaka da zlo osvetli iz perspektive neosporne moralne oštećenosti čoveka, njegove podložnosti padu, iskvarenosti i kukavičluku. Stoga ne čudi da je Selin, nezaobilazna ličnost francuske književnosti prošlog veka, došao do zaključka da je zlo iskonsko čovekovo lice i da se svi masovni zločini u istoriji čine uz muziku optimizma.
Za razliku od Kreonta i Raskoljnikova, koji zlo pravdaju višim idejama, jedan idejom zakona, drugi idejom pravde, Šekspirov Jago je izvorno oličenje zla. On ne čini zlo iz žudnje ili ljubavi, nego zbog toga što neprestano nastoji da udovolji samom sebi. Za njega je ceo svet samo pokriće vlastite potrebe da se afirmiše i time pokaže svoju sposobnost, proračunatost i inteligenciju. U njegovom liku ne postoji tajna, dublji smisao, on je ogoljen u požudi krvi, čovek nepromenljiv u moralnoj iskvarenosti. Njegovo je zlo nepopravljivo jer ne proishodi iz bilo koje ideje; za Jaga je ljubav luksuz, tek društvena manipulacija koja čoveka dovodi do slepila, slabosti i krajnje apatije. Dva lika književnog zla – Raskoljnikov i Jago – predstavljaju dve isključive perspektive zla; jedna je podložna transformaciji i time mogućem samoprevazilaženju, dok je druga nepromenljiva i zarobljena u svojoj destruktivnoj prirodi.
Bašta i pepeo
Fenomen zla ima dugu i zanimljivu istoriju reprezentacije na filmu. Premda je posle Drugog svetskog rata prevladavao bojazan da se količina masovnih zločina umetnički ne može predstaviti, a da se ne zapadne u patetiku i kič, postoje brojna filmska dela koja su ne samo oslikala masovne zločine i patnje nego su ušla i u radikalno tumačenje izvorne biti zla čije je postojanje omogućilo nepojmljive zločine. Uprkos nastupajućem žargonu ideološkog jezika (Teodor Adorno) koji podjednako titra o dobru i o zlu, postoje filmske adaptacije zla u kojima se uspešno razvija dokumentarna poetika kako bi izvornost zla kulminirala u eksplicitnoj slici nasilja. Ali takve slike najčešće su baš zbog svoje eksplicitnosti marginalizovane i javnosti predstavljene ostrašćenim jezikom ideologije i političke korektnosti.
Film Zona interesa (2023) reditelja Džonatana Glejzera fenomenu zla pristupa na umetnički neuobičajen način. Zapovednika Aušvica Rudolfa Hesa i njegovu porodicu od logora gde se svakodnevno spaljuju stotine ljudi deli samo betonski zid ispred koga je gospođa Hedviga Hes zasadila vinograd i ruže. Porodica živi idiličnim životom, između vrtnih zabava pored bazena i porodičnih izleta do obližnje reke. Uprkos tome što se u pozadini probija gust dim spaljenih ljudi, što se čuju pucnji i ljudski krici, gospođa Hes marljivo uređuje vrt, baštu i cveće, pritom ne odbijajući poklone pokradene od ljudi ubijenih u logoru. Njen je zadatak da se bori za, kako ona kaže, životni prostor, smatrajući to primerom odanosti partiji i konačnom rešenju. U njenom liku prikazan je ne samo krajnji stadijum banalnosti zla (Hana Arent) nego i krajnji vid izopačene potčinjenosti žargonu ideološke moći. Hedviga Hes je hladna, proračunata, porodična žena, usmerena na to da uradi najbolje što može kako bi zaštitila sebe i svoju porodicu. Ne postoje žrtve, ne postoji smrt, postoji samo izmaštani život usmeren na sebe i svoje najbliže.
Atmosfera filma je jeziva, oseća se neodređena dramatičnost i strepnja. Od prvih kadrova potpuno crnog ekrana film Zona interesa, premda vizuelno atmosferičan i slikovit, u pozadini neprekidno proizvodi prigušene zvukove koji dopiru iz unutrašnjosti logora, plač bebe, cvrkut ptica. Izraženi vizuelni i zvučni kontrast između netaknute prirode i mašinerije planiranog zločina prisutan je kao poetički simbol dominacije zla. Zato je ovaj film jeziv i životan; u njemu je istaknuta slika ogoljenog zla koje prati potisnuti optimizam. Posle rata obrađivaćemo zemlju… to su reči gospođe Hes, koja radikalnost svog zla opravdava time da ona ipak samo radi svoj posao i izvršava naredbe u nadi da će jednom biti konačno nagrađena za svoja odricanja.
Zlo je nepredvidivo i dinamično, u njemu postoji tama i svetlo. Gde je zlo, nazire se dobro. Čovek je podložan zlu i slab na sebe samog. Zato je u današnje vreme opšte ravnodušnosti prema zlu istinska pobeda dobrote otvaranje drugom nad bezdanom sadašnjosti, radikalna nežnost i neprolazna snaga jednostavnosti. Kako je pisao Josif Brodski – odbrana od zla je moguća „kroz individualizam, originalnost mišljenja, hirovitost, čak – ako hoćete – ekscentričnost”.