Senke nostalgije

Sećanje i nostalgija povezani su neraskidivom mrežom značenja. Ne postoji život koji je utemljen u sebi samom bez senke nostalgije. Svi smo podložni sećanju na likove, prizore, događaje i svakodnevne situacije koje smo prividno potisnuli, da bi nas povremeno vratili u prošlost pod okrilje zavodljive nostalgije. Već ovde postaje izvesno da nostalgija seže u prošlost, razvija se u odnosu na sećanje, kako bi svoj puni potencijal iscrpila u sadašnjosti. Lik Odiseja uzima se kao paradigmatičan primer nostalgičnog lutalice. Sav je životni potencijal Odisej iscrpeo u žudnji da ugleda rodnu zemlju i dom, da se vrati u toplinu izgubljenog sećanja i u svojoj odlučnosti ponovo oživi mesto odlaska. Otuda ga njegova nostalgija pritiska nepodnošljivom težinom, toliko silovitom da je njemu miliji povratak, nego život. Izabraće smrt, ako ne može da ispuni svoj nostalgični put povratka.

Stari Grci nisu pominjali nostalgiju. Oni su u liku Odiseja prepoznali žudnju i hrabrost, lukavstvo i srdžbu, nikada melanholičnu nostalgiju. Njena je upotreba postala raširena od kraja XVII veka i to ne posredstvom književnosti ili filozofiji, već medicine. Uz nostalgiju išla je njena saputnica melanholija. Bilo je to psihopatološko stanje vojnika koji su godinama odsutni, izvan svoje zemelje, padali u beznadežna i neurotična stanja usled žudnje za povratkom. U reči nostalgija sakrile su se dve reči – povratak i bol. Izvan jezičke otvorenosti nostalgija skriva dublje i odlučnije značenje za ljudsku egzistenciju. Ona je, naposletku, nasrtaj na dubinu vlastitih sećanja, na sva ona mesta i ljude koji su nas obeležili, koji su uticali na nas i naše individualno formiranje, na vlastite propuste, pobede i padove, mirise, zvukove i slučajne susrete, nesporazume i kratkotrajne ljubavi, ukratko – nostalgija svedoči o neprekidnom toku života kao vrelu stvaralačke vitalnosti.

Nostalgija je u blizini melanholije i žudnje, ali i samoće. U nostalgiji osamljeno prepoznajemo naše događaje, naša mesta, naše likove i skrovišta, naš prošli život. Ona je po svom obilju bliska užitku, budući da užitak uvek dotiče obilje unutrašnje punine. Užitak se, poput nostalgije, izliva iz nas kako bi se u drugome otvorio i manifestovao svoju ispunjenost. O tome je mogao suštinski da piše Friedrich Nietzsche, kao melanholik okrenut ka prošlosti i sablistima duha, mnogo uspešnije nego dekadentni Oscar Wilde čije se delo, usmereno na lepotu (u) sadašnjosti, neprekidno opire nostalgiji i njenim izlivima. U apstraktnoj likovnosti Williama Turnera prepoznajemo izvorni duh nostalgije progonjen nemirom svetlosti, iza čega se skriva izgubljeni ponor prošlosti, pri čemu se u njegovim pejzažima uvek prepoznaju rubovi potrage za ispunjenjem dalekog, izgubljenog mesta u odnosu na univerzalnu celinu umetničke perspektive. Umetnost je, dakle, nostalgična vizija prošlosti koja sadašnjost ne ostavlja na miru, nego je boji svojim bojama i pritiska svojom težinom. Umetnik je nostalgičan jer on ne prikazuje, nego oseća događaje; u njemu nisu samo slike prošlosti, nego pre svega mirisi, zvuci, raspoloženja i vizije.

Italijanski filozof i psihoanalitičar Massimo Recalcati u knjizi La luce delle stelle morte. Saggio su lutto e nostalgia (Feltrinelli, 2022) prikazuje dve dimenzije nostalgije. On polazi od toga da je prvo lice nostalgije ,,melanholična faza žalovanja”. Nostalgiju uvek prati želja za povratkom, iako ,,nema mesta na koje se možemo vratiti”. Otuda je za Recalcatija nostalgija put koji se može račvati na dve strane ljudske egzsitencije. U prvom slučaju žalovanje se ne iscrpljuje, ne preobražava se, već čoveka zarobljava u prošlosti ne dopuštajući mu pritom da pobegne iz sablasti koja umrtvljuje sve sile životne egzistencije. Posredi je nostalgija žaljenja koja čuva i idealizuje prošlost tako da blokira i sputava sadašnji život. To je patološki vid nostalgije u kome se ne događa nikakav pomak, nikakav napredak. Nasuprot njoj stoji nostalgija zahvalnosti koja je pokretna, okrenuta ka budućnosti. Nju obasjava svetlo mrtvih zvezda budući da ona, nasuprot nostalgiji žaljenja, prošlost ne pretvara u objekt mirovanja koji čoveka vraća u mrtvilo nedostižnosti, već u afirmativno sećanje koje ,,provaljuje u sadašnji trenutak poput snopa do sada neviđene, drevne svetlosti…” Dok nostalgija žaljenja sadašnjost suzbija i guši u naslagama prošlosti, nostalgija zahvalnosti proishodi iz odanosti prema prošlosti koja afirmiše čoveka da, poučen njenim senkama, smera ka budućnosti. Nostalgija žaljenja je prepreka, nostalgija zahvalnosti otvorena staza ljudske egzistencije.

Ono najizazovnije u Recalcatijevoj knjizi tiče se ličnog svedočenja koje afirmiše umetnost kao najviši vid čovekovog duhovnog rasta. Autor se poziva na primere iz života, pritom pokazujući da umetnička dela uvek nastaju tragom nostalgije zahvalnosti, jer se u njima razotkriva tajna senka koja se ukazuje pod svetlošću sadašnjosti. Tajna senka je odanost životu koji se razmotava poput klupka, i uprkos svim nepredvidivim situacijama, ne zarobljava u sećanju, nego se revalorizuje iskustvom nostalgije. Svedočeći o iskustvu slušanja muzike Claudija Lollija, pri čemu je doživeo izuzetno emotivne napade plača, Recalcati pojašnjava da je uz tu muziku proživeo sve teške događaje iz prošlosti, da bi ga sada, u zrelim godinama, prepoznatljiv glas muzičara pogodio nostalgičnim sećanjem, gustim nitima, tkanjem. Postalo mi je jasno, piše Recalcati, da svih ovih godina unazad ,,nisam ja slušao Lollija, nego je njegov muzički glas slušao mene”. Za nas u ovom trenutku to znači da je nostalgija zahvalnosti najdublji vid odanosti svemu onome što je prošlo i ostavilo traga na našoj ličnosti, da u njoj postoji nadahnuće koje provaljuje u sadašnjost tako da se iz nje gubi sva težina prošlosti. Tu stvaralačku nit nostalgije Recalacati vidi u umetničkim delima autora kao što su slikar Giorgio Morandi i reditelji Paolo Sorrentino i Giuseppe Tornatore. Morandi slika nostalgično, tako da na prašini njegovih naslikanih predmeta ne prepoznajemo žalovanje, nego ,,odsutnost prisutnošću svetovnih predmeta”. Tornatore u filmu Cinema Paradiso (1988) prikazuje jedan život u nostalgičnoj viziji, premda je u ovom slučaju presudan odlazak kao jedini način da se nostalgija žalovanja pretvori u svoju negaciju – afirmativnu i kreativnu nostalgiju zahvalnosti.

Svaka nostalgija je sećanje. U tom smislu možemo i moramo postaviti pitanje o suštini pojma sećanja. Sa kakvim sećanjem imamo posla? Koje to sećanje preseca nostalgiju? Massimo Recalcati, prilikom analize nostalgije, uvodi tri vrste sećanja.

1) Sećanje arhiv je ,,kovčeg, tavan”, mesto gde su memorisane naše uspomene i sećanja. To je trag života, arheološko mesto.

2) Sablasno sećanje je posledica određene traume; ono ne sadrži tragove, nego traumatične događaje koji se uvek iznova pojavljuju pred nama u sadašnjosti. Ova vrsta sećanja potresa, rastužuje i remeti ravnotežu, poput ,,rane koja ne prestaje da krvari”.

3) Sećanje na budućnost je ona vrsta sećanja koja utemljuje svetlo mrtvih zvezda. U njoj prošlost svetli kroz sećanje na sve ono što je ona od nas načinila. Prošlost nije ,,groblje uspomena, niti mesto priviđenja, nego mesto koje uvek možemo da revalorizujemo, uz nove oblike i značenja, u odnosu na nova čitanja iz pozicije sadašnjosti”. Ova vrsta sećanja je bogata detaljima koji u nostalgičnom susretu predstavljaju zgusnutost sveta. Detalj je punctum, tačka u kojoj se događa istorijska rekonstrukcija.

Nostalgija nije (samo) žalovanje, ona može biti otpor svemu što zarobaljava stvaralačku ličnost. Čovek je svestan da je blizu smrti i baš zato sećanje zaslužuje da postane umetnost, najdublja odanost našoj vitalnosti, ljudima, neprežaljenim ljubavima, mirisima i zvukovima našeg nezaboravnog života.

Cinema Paradiso (1988)