Pisanje ima nepredvidivu narav, dolazi neočekivano, najčešće posle velikih iskušenja, lomova, graničnih situacija i teških samoća. Najteži su, kako piše Oktavio Paz, sati, dani i meseci kada uzalud tragamo za frazom koja će odvrnuti česmu kako bi potekla voda. Nepopunjena belina papira, nemir nadolazeće reči, rubnost stvaralaštva, strast osobene izloženosti, bujica neiskazane čežnje za govorom, sve su to odjeci umetničkog samoostvarenja. Govor o umetnosti je (još jedan) pokušaj da se svetu predamo osećanjem harmonije; umetnost je spasonosni odraz nevidljivog smisla, želja da se izrazi osećanje i izgovori konačna reč. Pisanje je, dakle, potraga koja uvek opipiva puls socijalnosti, u njemu se odigrava kulminacija otpora prema stvarnosti i svemu onome što pojedinca dovodi do tačke rascepa.
To da stvarnost i umetnost, posebno u okolnostima pojačane ideološke cenzure, spaja asketska uzdržljivost i prkosna uzvišenost svedoči poljski pisac, novinar i scenarista Кazimjež Brandis (1916-2000), koji u brojnim svojim umetničkim delima, od romana, preko filmskih scenarija do dnevničkih eseja, za središnji problem odnosa prema stvaralaštvu uzima pitanje otpora. Posle rata strastveno okrenut socijalističkim idejama, uveren u spasonosnu obnovu zemlje, zanesen i pritom mudro oprezan shvata da je svaki totalitarizam po sebi dogmatski opasan i sklon nasilju. U partiju je ušao i iz nje izašao, kako svedoči, iz razloga da popravi sveprisutno društveno zlo. Postajući svedokom komunističkog terora, zabrana i ideoloških zamki slobode, Brandis krajem 1970-ih piše dnevničke zapise, iz meseca u mesec, iznoseći pred javnost svedočanstvo turbulentnih godina poljskog posleratnog društva kada etička kriza pogađa u prvom redu poljsku inteligenciju. Na poljskom jeziku štampan pod nazivom Meseci, u srpskom prevodu Petra Vujičića objavljen pod nazivom Varšavske beležnice (1978-1984), ovaj dnevnički roman donosi upečatljive epizode iz života posleratnog društva na prekretnici. Brandis otvara estetski problem intelektualne doslednosti, ali i etički problem suočavanja sa antisemitskom prošlošću poljskog društva koje je na prikrivene zločine najčešće odgovaralo upadljivim ćutanjem.
Nedoumice pisca koji zbog kritički nastrojenih posleratnih stavova postaje zabranjen i osporavan u rodnoj zemlji, cenjen izvan Poljske, otvaraju čitav niz žarišnih tačaka ideološkog totalitarizma prividno osvojene slobode. Uz brojne druge poljske pisce Brandis je zabranjen, osporen i marginalizovan. Prinuđen je da sa drugim kriminalizovanim piscima deluje u ilegali, u okviru samizdata, podzemnog časopisa Zapis i Letećeg univerzitata čija su se predavanja održavala po privatnim stanovima. Bilo je to turbulentno doba straha i otpora, vreme u kome je Brandis znao da je jedini istinski intelektualni autoritet moguć u otporu prema režimu jednoumlja. Pre nego što će se nastaniti u Parizu, proveo je godine podržavajući poljsku opoziciju, obespravljene pojedince i nezavisni sindikalni pokret Solidarnost. Osloboditi književnost predrasuda, izaći iz romantičarskog nasleđa nacionalnog zanosa i služiti idealu indivudualnog čoveštva. ,,Normalnost’’ zabrane, o čemu Brandis nadahnuto svedoči u Beležnicama, daje šansu piscu da postane celovita ličnost otpora. Piščev konflikt sa režimom ispoljava životnost: ,,to je refleks sopstvenog isključivanja iz kulture, želje za odvajanjem od kupljenog stvaralaštva. Status pisca režimi nude svakome ko ispuni uslove što ih postavlja vlada. Кnjiževnost odgovara: pisac je onaj ko ne prima ponudu’’.
Кazimjež Brandis dnevničke zapise, u zimu 1978, započinje pitanjem stvaralačke nemoći. Mesecima ne pišem – to je polazište dubokih uvida o prisilnoj neproduktivnosti stvaralaštva, osećaju depresivnog zastoja, intelektualne malaksalosti, o samotnoj nemoći, danima koji su zapravo prekidi u egzistenciji kada san postaje jedino utočište i prilika da se čovek ,,povuče u dubinu, u izdvojenu, bolju stvarnost’’. Ako se prekid u pisanju može opisati kao psihofizičko stanje sub-depresije, onda je čitanje spasonosno prisećanje, simbolička osvetljenost prošlosti, ,,psihičko stanje u kome opštimo sa samima sobom, to je protok asocijacija koje sežu duboko u podsvest’’. Brandis neprekidno postavlja pitanje smisla pisanja i čitanja, muči ga neizreciva ritualnost stvaralaštva. Ima li pisac svoje mesto stvaranja, svoju ,,fotelju pod prozorom”, ili je zauvek bezmestan, izmešten? Navodi primer savremenika i pisca Vitolda Gombroviča koji je otišao u Berlin i tamo je ostajući posve sam, otuđen i usamljen, naviknut da raspravlja o suštinskim pitanjima za kafanskim stolom ,,sedeo u berlinskoj kafani čekajući da neko naiđe. Pričala mi je o tome Ingeborg Bahman. I niko nije dolazio. Najzad je kapitulirao.” Sećam se, piše Brandis, ,,fragmenata njegovog Dnevnika, opisa dosadnih berlinskih časova koje je, da bi se utešio, preračunavao u dolare koje je primio”.
Кnjiževnost, naime, ima dva izvora – Bibliju ili Odiseju. Pisanje pripada jednoj ili drugoj tradiciji – ili je potraga za Bogom ili avantura sa svetom (Dostojevski – Balzak, Кafka – Hemingvej). Suočen sa društveno političkim pitanjem zabrane Brandis ne ostaje opterećen dnevno-političkim marginalijama, nego sve događaje sagledava kroz perspektivu istorijskog pamćenja. Gombrovič je u egzilu primer podsticajne odustnosti, njegova intelektualna senka postaje metafizički simbol sudbine posleratne Poljske. Niko kao Gombrovič nije poljsko društvo, iz okrilja podsticajne odsustnosti, tako napadao i razobličavao, skidajući sa njega pritom sve slojeve psiholoških pretvaranja i kulture laži. Dostojevski je, sa druge strane, pisac dubine koji svoje likove podređuje velikoj Ideji. Ruska kultura, posredstvom Dostojevskog, dodiruje poljsku dušu tako što poljska posleratna stvarnost sve napadnije podseća na romane Dostojevskog. U njima su oslikani kolopleti intriga, likovi revolucionara, zanesenjaka i duskutujućih oponenata; sve kod Dostojevskog ,,zaudara na provokaciju’’. Poput Gombrovičevog odsutnog prisustva, poljsko društvo pogađa strela genija Dostojevskog. Svet njegovih romana odmotava klupko ljudske nesavršenosti, budući da se u likovima Dostojevskog više ne odigrava borba dobra i zla, u njima je izmešano dobro i zlo. Društvo postaje slika takve ambivalentnosti ,,možda preko vizantijsko-retoričkog jezika vlasti, preko atmosfere dvolične idejnosti, pune kajanja u samokritici i sveprisutnog podozrenja’’. Posredstvom njegovih dela, pogođeni strelom borbe za Ideju, postaje jasno da ,,političke utopije imaju koštunjavost teorija. Njihov sasvim očišćeni crtež, bestelesnost i anatomska pravilnost takođe nalikuju na kostur. Znači, od toga se počinje i na tome se završava igra ideja…’’
Brandisov literarni stil nije hermetičan, on se pred čitaocem otvara kroz dramatičnu ideju oslobođenog pojedinca koji ideologiju podređuje slobodi ličnosti. U Beležnicama ne samo da čitamo izveštaje sa opozicionih skupova, već svedočimo literarnim preokupacijama pisca, njegovom porodičnom životu, susretima sa prijateljima i najintimnijim životnim preispitivanjima, koja su po pravilu obojena melanholijom. Savršena vizija slobode je reumatični pogled na svet. Takav pogled na svet stvara ,,filozofiju gorčine. Gorčina je način da se čovek snadbe dostojanstvom. Dostojanstvo ima svoj stil…’’ U ovoj filozofiji života krije se Brandisova melanholična otvorenost ideji slobode; svest da je egzistencija osuđena kako na ljubav, tako i na mržnju, kako na život, tako i smrt. Slutnja konačnosti – to je završna tačka umetnosti i njena duboka tajna. Bez te slutnje, sva umetnost je ograničena nepreglednim zarezima. To je umetnost posrtanja, a ne samoostvarenja. Supruzi Mariji, kako svedoči, često govori o ništavnosti i smrti. Pita se – koliko će dugo izdržati sa njim u toj praznini?
Poljska između Nemačke i Rusije, između dve sile sa teškom prošlošću simbolički odražava dramu života, egzistencijalnu krizu. Svestan te geografske određenosti Brandis sentimentalno razotkriva dušu Poljske predstavlajući je živopisno, poput slikara, u sukobu herojstva i poslušnosti. Postoje dva principa ljudske egzistencije – herojstvo i isledništvo. Heroj je uvek na nišanu policajcu. Policijsko stanovište glasi: čovek je ništavan, a heroj odavno počiva u pepelu spaljenih ideja. Pred čovekom je izobilje izbora, svako sebe svodi na određen način života. U tome je krajnja sloboda i zavodljiva odgovornost pojedinca. Vrednost i aktuelnost današnjeg čitanja Varšavskih beležnica krije se baš u opomeni da uvek stojimo pred izborom između ljubavi i mržnje. Čak iako prevlada mržnja, čovek mora biti svestan da nož te mržnje ne sme da ima oštre završetke. Brandisove poruke su dalekosežne jer se obistinjuje njegovo predviđanje da će usled prikrivene kulturne cenzure (i autocenzure) doći vreme kada ćemo zatvoreni u sobi pisati za sebe i desetak prijatelja.