Mario Kopić, Etide o ljubavi i smrti, Mostart, Beograd, 2023.
Novica Milić, Кratka istorija duše, Mostart, Beograd, 2023.
Granica između filozofije i književnosti je krhka i često nevidljiva. U antičkom svetu postoji neraskidiva bliskost mišljenja i pevanja, što je uočljivo već u čuvenim tekstovima rane grčke filozofije i književnosti. Platonovi dijalozi i grčke tragedije dele zanos dijaloške otvorenosti ka problemu opštih istina, budući da se u njima odigrava presudan susret ideje i fantazije. Taj susret doveo je u pitanje ,,čistu’’ filozofiju i ,,čistu’’ književnost otvarajući između njih ne samo mogućnost prijateljske bliskosti, nego i stalne tenzije i kolebanja. Posredi je filozofski i književni napor da se, kako piše Filip Laku-Labart, provale granice metafizike kako bismo otklonili zapreku koja simbolički razdvaja filozofiju i književnost.
Tragom ove teorijske tenzije između (jezika) filozofije i književnosti polaze dubrovački filozof Mario Kopić (1965) i beogradski teoretičar književnosti Novica Milić (1956) i susreću se na pitanju etike koju obojica vide u krajnjoj otvorenosti (za) drugog. Dakle, ne samo u ,,zbrinjavanju sebe kao vladanju sobom’’, nego i dalje u brižnosti za drugog koji nije samo drugi, nego je iz mene samog postavljen na mesto drugog. Dva prijatelja, jedan iz okrilja filozofije, drugi iz okrilja književnosti vode živi dijalog o bliskosti mišljenja i života, erosa i smrti; njihova konačna reč je ljubav koja već svojim izvornim zanosom svedoči o potresnosti lepote i ranjivosti sveta.
Želja da dijalog dvojice prijatelja rasvetlim u ovom tekstu nije slučajna. U renesansnom duhu obojice istrajava krajnji zanos, izvorna filozofska radoznalost, erotska predanost tekstu i pisanju. Autori velikog broja teorijskih i esejističkih knjiga Kopić i Milić ostvaruju, danas gotovo izgubljenu, dijalošku harmoniju individualnih svetova. Drugim rečima, stilski i idejno različiti njihov je logos o filozofiji i književnosti jedan utemeljujući govor o nepresušnoj ljubavi između filozofije i književnosti. To je uočljivo nakon čitanja njihovih poslednjih knjiga u kojima se teorijski problematizuje niz filozofskih i književnih tema i ličnosti čija su dela presudno uticala na mišljenje dvojice autora.
Nežnost, znamenje ljubavi
U knjizi Etide o ljubavi i smrti (Mostart, Beograd, 2023) Mario Kopić istrajava na graničnim fenomenima života vraćajući se iznova ličnostima Platona, Dantea, Dostojevskog i Deride, pomoću kojih osvetljava vlastiti horizont mišljenja. Кopić svojim pisanjem analizira, ali neprekidno i zanosno filozofira. U uvodnom zapisu, preludijumu, vlastiti horizont mišljenja utemeljuje na podlozi fenomena ljubavi koji određuje u egzistencijalnom paradoksu – nema radosti života bez svesti o konačnom kraju, užasu ništine, smrti. Ljubav se rađa iz bivstvovanja prema smrti, ona ,,spada u bit, suštinu čovjeka, u bit čovjeka kao tu-bivstvovanja’’. Zato će u rezu između ljubavi i smrti nežnost ostati znamenje i poslednja reč života.
U slučaju Platona Kopić pronicljivo otvara niz pitanja o erosu i žudnji ulazeći pritom u dijalog ne samo sa Platonovim tekstom, nego i sa nasleđem književno-filozofskog shvatanja lepote i umetnosti. Ako je eros ono što podstiče stremljenje duševno lepom i besmrtnom, onda je umetnost krajnja otvorenost ranjenom svetu, pre-puštenost istini. Umetnost svedoči o nezaceljivoj rani sveta, ona je obeležena ,,dijaboličkim rezom žudnje’’. Danteov život i delo, pak, polazište su Кopićevog propitivanja ljubavi i smrti iz perspektive poetskih vizija Božanske komedije kojom se savremenom čoveku približavaju univerzalna egzistencijalna pitanja. Danteovi poetski odlomci dobili su duboko pesničko tumačenje koje se proširuje i na filozofsku ravan pitanjima o večnosti (Hegel), utopiji mirovanja (Bloh) i vertikalizmu pesništva (Bašlar).
Najizazovnija je etida o Dostojevskom u kojoj se otvaraju slojevi ljubavi, vere, smrti i (mogućeg) revolucionarnog prevrata. Sa stanovišta Dostojevskog koji je u više navrata govorio o nastavku romana Braća Karamazovi, u kome bi povučeni monah Aljoša postao revolucionar, Kopić ulazi u filozofsku raspravu u kojoj osvetljava neuspešnu potragu pisca za savrešenim junakom, idealnim čovekom. Njagova potraga za savršenim čovekom, koji bi bio revolucionar ili ludak, ne dobija konačno razrešenje, budući da je Aljoša ,,kao literarni junak realizacija ideje, no takva realizacija koja je svagda već i nemogućnost te realizacije, budući da se čovjek kao čovjek nikada ne može sasma pretvoriti u čovjeka kao subjekt, postavku metafizike odnosno metafizičku postavku’’. Završna etida knjige posvećena je filozofu Žaku Deridi, njegovoj montaži teksta, dekonstrukciji, (ne)mogućnosti žaljenja i epohi apsolutnog znanja koje predstavlja apokaliptično, nuklearno doba koje je zapravo doba literature.
Duša i filozofija
Кratka istorija duše (Mostart, Beograd, 2023) Novice Milića pojam duše (psihe) razmatra iz filozofske perspektive. U knjizi je duša shvaćena i predstavljena ,,kao figura mišljenja a ne kao pojam ili predmet novije, naučne psihologije’’. Posredi je detaljan osvrt na pojam duše – od Pitagore do Lakana – pri čemu u ovoj arheologiji psihologije postoje naslage književnih uticaja – od Homera do Servantesa – na pitanje i status pojma duše. Već u uvodu Milić suprostavlja istoriju iz naslova svoje knjige sa arheologijom psihologije iz podnaslova pri čemu ističe da je njegova metoda arheološka. To bi značilo da u knjizi ne piše istoriju psihologije kao nauke o duši, nego ga zanimaju ,,događaji iz istorije kulture i mišljenja, književni, filozofski, čak teološki, koji su obeležili figure duše do te mere da je to odredilo ključne njene odlike za evropsku subjektivnost’’.
U razmatranjima posvećenim antičkoj filozofiji prisutna je posvećenost različitim izvorima uz mitološke osvrte na predanja o duši i metempsihozi, selidbi duše. Platon je predanje o duši razmatrao u dijalogu Fedon, koji se u ovoj knjizi posebno analizira uz referisanje na hermeneutičku interpretaciju Platonovog teksta. Dijalog Fedon, sa podnaslovom O duši, iznosi argument za besmrtnost duše, ali argument utemeljen u mitološkoj osnovi. Otuda se filozofija zapravo potvrđuje kao dijaloški argumentovan mit o besmrtnosti duše. Aristotel će kretanje duše, mogućnost duhovne realizacije, tumačiti kroz želju koja je ,,za psihu vrsta znaka njenog života’’. To će se potvrditi u savremenim psihoanalitičkim filozofskim učenjima, prvenstveno kod Žila Deleza i Žaka Lakana, kada će želja ponovo postati ,,osa duše’’. Problem želje i stremljenja detaljno je analiziran i u poglavljima o prosvetiteljstvu i Hegelu, za čije je sistematsko učenje duša izuzetno važno polazište, kao i u slučaju Ničea gde autor nadahnuto pojašnjava psihologiju samoprevazilaženja i pojam resantimana.
Dve knjige, dva sveta, a među njima ogromna bliskost. Otvorenost (ka) drugom, strastvena predanost i plodna posvećenost. Duhovno srodništvo u ranjenom svetu koji još opstaje (baš) zahvaljujući posvećenim ljubiteljima mudrosti. Kako piše Mario Kopić u postludijumu svoje knjige: ,,Dar bivstvovanja vraćamo jedino i samo ljubavlju spram života, života kao takvog, neovisno o njegovu smislu i svijesti o njemu. Danteovski rečeno, voljeti, to je sve.’’
Objavljeno u kulturnom dodatku Politike, 13. januar 2024.
