Ingeborg Bahman, Izabrane pesme, Kontrast, Beograd, 2022.
U izdanju izdavačke kuće Kontrast izašla je knjiga Izabranih pesama Ingeborg Bahman u izvanrednom prevodu sa nemačkog i nadahnuto napisanom pogovoru Nikoline Zobenice. Zbirka predstavlja dosad najobimniji izbor iz njene poezije preveden na srpski jezik. Posredi je knjiga koja pruža celovit osvrt na delo austrijske pesnikinje Ingeborg Bahman, od ranih pesama nastalih u periodu od 1948. do 1953. godine, preko zapažene zbirke Dozivanje Velikog medveda (1956), pa sve do odabranih kasnih pesama napisanih na zalasku jednog turbulentnog života. Poezija Ingeborg Bahman, kako stoji u pogovoru knjige u kome se skicira njen poetski i filozofski stil, ima ,,sopstvene kategorije, fuziju apstraktnog jezika sa moćnim konkretnim slikama, ,,filozofski jezik slika’’, u kojem se vremenski modus skoro raspada u prostornom”.
Život pesnikinje i filozofkinje Ingeborg Bahman kretao se između umetničke, filozofske znatiželje i egzistencijalne neizvesnosti, neukorenjenosti, naposletku – ostao je na ponoru između usamljenosti i strasne predanosti drugom. Taj egzistencijalni rascep započeo je u mladalačkom dobu. Sa dolaskom Hitlera na vlast, jačanjem totalitarističkog mraka i progona drugog i drugačijeg, u pesnikinji je rasla je pobuna protiv svake vrste prisile, nasilja i smrti. Tako će dan kada su Hitlerove trupe umarširale u Кlagenfurt, njen rodni grad, opisati kao ,,groznu, opipljivu brutalnost, tutnjavu trupa, uz pesmu i marširanje”. Tada je prvi put u životu, svedočila je, bila zabrinuta za život.
Bliskost daljine
Rođena u porodici učitelja Matijasa Bahmana, odrasla je u vremenu opake ideološke turbulencije uspona nacionalsocijalističke ideje. Osim učiteljskog posla njen otac prihvatio se od 1932. godine delovanja u Nacionalsocijalističkoj partiji, što je stvorilo nepremostiv jaz u porodici. Taj period ostaviće dubok, neizbrisiv trag na njeno umetničko stvaralaštvo. Posle rata posvećuje se studijama filozofije i društvenih nauka u Insbruku, Gracu i Beču. U vreme kada priprema doktorat na temu kritičkog propitivanja egzistencijalističke filozofije Martina Hajdegera, sredinom 1948. godine, susreće pesnika Paula Celana, čiju pojavu roditeljima opisuje ushićenim rečima, ipak oprezno govoreći o njegovom jevrejskom poreklu i tragediji u kojoj je tokom rata u koncentracionom logoru izgubio roditelje.
Na Božić, iste godine, napisaće pismo Celanu koje nikada neće poslati u Pariz. U njemu svaka rečenica odiše melanholičnom čežnjom. ,,Danas te volim i tako si prisutan. Želim ti to bezuslovno reći…’’ Godinu dana potom, pred kraj 1949. godine, ostaće u grču neostvarenosti njihove bliskosti. Iz Beča, krajem novembra, pitaće Celana da li može da prihvati njenu nežnost i ljubav. Posegneš li još ponekad, stoji u pismu, za mnom i ,,zatamniš me teškim snom u kojem bih volela biti svetla. Pokušaj, piši mi, pitaj me, otpiši sve što leži na tebi”.
Život u Beču, ali i filozofska i pesnička potraga za izrazom, dovela je Ingeborg Bahman u situaciju svojevrsnog preobraćenja. Susret sa Celanom, koji je pisao o užasima patnje, pritom se nadajući da će prilikom posete Martinu Hajdegeru konačno čuti nadolazeću reč pokajanja ili osude zločina, držao je pesnikinju u nepremostivom grču svedočenja. Osim ljubavnog, strasnog približavanja privuklo ih je nezaboravno iskustvo patnje kome su svedočili sa različitih gledišta. Između bola i radosti, gubitaka i nade u novi život, potrage i zatvaranja u unutrašnji svet događala se intelektualna bliskost nadahnuta poezijom. Tuđinka kojoj Celan posvećuje čuvenu pesmi U Egiptu postaje prepoznatljiva kao članica Grupe 47 gde javno čita pesme i publikuje nekoliko filozofskih spisa o Hajdegerovoj i Vitgenštajnovoj filozofiji, kao i eseje o Kafki, Muzilu i Prustu. Premda nisu mogli jedno bez drugog, u sazvučju između erotskog predavanja i pisanja, rastrzani nemirom neshvatljive jezičke nedostižnosti, u kolopletu nepomičnosti reči, nisu uspeli da budu tu – jedno za drugo. Celan nastavlja život sa drugom ženom i dalje ostajući pesnički veran dalekoj i neostvarenoj ljubavi. Ingeborg i Gisela Celan razmeniće puno prijateljskih pisama podrške u vreme kada pesnik proživljava duboke krize. Gisela će tako poslati prijateljici vest o Celanovom samoubistvu. Bacio se u Senu, stoji u pismu, ,,izabravši najosamljeniju i bezimeniju smrt. Šta da drugo kažem, Ingeborg. Nisam mu mogla pomoći, kako god to rado htela.’’
Pisac, jezik, nerečje
Posle 1963. živi u Minhenu, Berlinu i Rimu, dobija nagrade za svoja dela i posvećuje se, nakon brojnih pesama i drama, proznom stvaralaštvu u kojem je prevladavala feministička perspektiva. To nije bila napadna ideološka kritika svakodnevice, nego je njen pogled bio radikalan u filozofskom smislu, bio je to pogled dubine koji je ljudskom biću davao mesto i slobodu. Isticala je da ,,pisac opipava oblik sveta, crta čoveka u vremenu”. Poezija koju je stvarala nastala je iz eremitskog posvećenja stvaralaštvu. Poezija se pritom otvara u jeziku koji je za pisca nepristupačan. U jednom govoru na temu savremenog pesništva izreći će smelu tezu – pisac ne zna da se služi jezikom. Pred jezikom pisac je neodlučan, gotovo uplašen. Jezik za pisca nije neiscrpna zaliha materijala koju može jednostavno da iskoristi, nije društveni objekt, nego ,,nepodeljeno dobro svih ljudi. Za ono što pisac hoće, za ono što jezikom hoće da uradi, jezik se još nije dokazao’’. U granicama jezika pisac, smatra Bahman, mora da oživi jezičke znakove, pritom dajući ,,jeziku nov način hodanja koji on nigde drugde ne dobija, osim u jezičkom umetničkom delu. Tu nam jezik već svakako dopušta misliti na njegovu lepotu, ali se pokoriti jednoj promeni što nipošto ne zahteva estetsko zadovoljenje, nego novu snagu shvatanja’’.
Poetski iskaz nije bio, u njenom slučaju, metaforički odjek stvarnosti, nego više izraz dubokog nadahnuća da se pronađe prava reč, da se pritom izrazi preciznost osećanja. Tu nalazimo tragove Vitgenštajna, ali i filozofskog stila u poetskom izrazu, koji je pre svega nastojao da ispita slojeve, zalaze i urvine jezika. Otuda neprekidna potreba da se nađe prava reč, izraz ili stih. Pregršt neposlanih pisama, jezičkih nedovršetaka, bolovanja i melanholičnog predavanja nerečju govore u prilog njenoj nasušnoj potreba da se jezički izrazi i izađe iz noći koja je trnjem osvetljena.
Stvaralaštvo u opasnom vremenu nije samo iskaz lomne osećajnosti, najpre je (od)jek bezavičajnosti, neizrecivost u trajanju, nasrtaj na stvarnost. Jezik (koji) prenosi s-misao. Nepremostivost u jeziku nije gola praznina, nego pokušaj da se izbistri mutno, da se razvedri oblačno. Rešetka jezika razotrkiva iščezli svet, vreme koje se udaljava i nestaje u neiskazivoj pustoši nasilja. Nastupajući, pak, svet postaje neobuzdan u napretku i mrtav za osećajnost. Razvejana bol praznine pustoši svet, otvara ranu koja ne prestaje da krvari. U takvom svetu pesništvo postaje zaklon čija simbolička moć otvara dubinu duše sveta.
Nečuvena svakodnevica
U potrazi za jezikom, pred licem jezika. Ne pred bezdanom nerečja, ne pred prazninom bića, nego pred jezikom koji označava i tako nadahnjuje život. Reč ima sposobnost, kako piše Mišel Ar, da porodi stvari, da stvori razliku između stvari i sveta. Posredi je jezička stvarnost, izazovna dijalektička nepomirljivost i izloženost onom bitnom. Bahman je iz poezije kao izvorne izloženosti svetu pisala prozu, koja je, prema kritičarima, bila isuviše poetična. Pesma se gnezdila u srcu, pa je iz njega presecala čvorište pažnje i otvarala poematsko stanje (Žak Derida). Metaforika i stilistika su izražene kao esencijalnost pevanja, ali je neprekidno prisutna prodorna teskobnost realnog. Кako stoji u jednoj Celanovoj pesmi – ožiljak vremena, otvara se i plavi zemlju krvlju. Poetična mitotvornost oblika i sudbinski zahtev prema životu koji traži da se izrazi i po-kaže. Nema više rata, govorila je, ali ljudi stradaju i u miru, nečuveno je postalo svakodnevno.
Ophrvana nagradama i pažnjom, pred kraj života, izbegavala je medije i javno komentarisanje života. Neprestano se pitala hoće li doći vreme kada će ljudi zaboraviti svoje žuljeve i svoje nevolje, kada će biti slobodni preko svake mere, za celi život? Nastupala je protiv nasilja, ideološke ostrašćenosti, pisala jezikom žene čije je pamćenje osenčeno patnjom. Celanu je pred kraj života posvetila roman Malina (1971), u kome istrajava na kritici totalitarizma i patrijarhata.
Nakon neuspele veze sa piscem Maksom Frišom, u jesen 1962. godine doživljava tešku psihičku krizu, uz depresivna stanja i česta opijanja. Teške telesne povrede zadobila je tokom nesrećnog slučaja, u jesen 1973. godine, kada je u stanu u Rimu zaspala sa upaljenom cigaretom. Život nemirnog duha, osenčen plavetnilom životne teskobe, nestao je u vatri koju je sama zapalila. Umrla je od strašnih opekotina, u bolovima, kao heroina jednog vremena, kao tuđinka koja je ceo život pratila trag bezdomništva i lutanja. Кako je napisala u uvodnim stihovima pesme Ptico moja – Šta god da se desi: opustošeni svet tone nazad u sumrak…
Politika (Kulturni dodatak), 17. 09.2022.
