Noćna čitanja i pisanja daju čudnu i neophodnu snagu da se podnese naredni dan. Nesanica ima u sebi vrelo nadahnuća koje dolazi od nemogućnosti da se pronađe prava reč i iskaže neizrecivo. Šumovi noći nisu tek prazni sati nego mali lomovi bića, nasrtaji na stvarnost, otpori i razdori. Noć stvara u svetu umetnika paralelni, poetski univerzum gde vlada samo sila nežnosti. Noć je mirna predanost životu bez prisile. Postoji tako u noćnom univerzumu senka koja prekriva sve dnevne površnosti, banalne razgovore, rutine i životne neizvesnosti. U noćnom, poetskom univerzumu živimo svet koji prazninu usmerava smislu. Danju važe grubi zakoni, teški uslovi, govori se odbojnim rečima, noć još osvetljava biće snagom tajnovitosti. Noću se drugačije čita, piše, sluša i živi. Možda je jedini istinski svet života poetski univerzum noći, svet nečujan i obasjan zvezdama, nežnošću i svetlošću imaginacije. Novalis tako u Himnama noći preva o tajanstvenim, svetim noćima kada dušinim strunama provejava duboka seta.
Pogled imaginacije priziva prisnost. U poretku imaginacije, piše Gaston Bachelard, sve što sija je pogled. Posmatranje je ispovest; sve što posmatramo priljubljujujemo (sebi). Pogled je naša potreba za bliskošću. Izdvojimo jednu zvezdu na nebu, jednu od svih drugih. Ona je naša zvezda. Ona nam dolazi u susret. Uzalud nam razum ,,ponavlja da je ona izgubljena u ogromnosti: san prisnosti je približava našem srcu”. Nema razdaljine, udaljena zvezda je dotakla našu dušu. To je dubinski svet pogleda koji nas posredstvom imaginarnog jedinstva vraća snovima o vazdušnoj uzajamnosti. Sanjarenja je perspektiva, budući da nam ,,zvezdano nebo nije dato da bismo saznali, nego da bismo sanjali”. Imaginacija zato ne prihvata moderni svet obuzet naredbom da funkcioniše poput automatizovanog aparata. U takvom svetu čovek ne može da ima svoje snove, budući da postupa tako da zadovolji potrebe društva da sve oko njega funkcioniše. Današnji svet zahteva brzinu, dok je imaginaciji potrebno usporenje. Sporost je, piše Bachelard, ,,imaginaciji noćne materije potrebnija nego bilo kojoj drugoj imaginaciji. Kako je lažna književnost koja sve požuruje, koja nam ne ostavlja vremena da čitamo njene slike. A naročito nam ne da vremena da se na njima zadržavamo u prirodnom nastavku snova koje svako čitanje mora da izazove”.
Drugi je dat kroz bivstvovanje bivstvujećeg u odnosu prema bivstvujućem. Drugi je pre-dat kroz ,,osvetljavanje ogoljenosti lica Drugog”. Drugi zahteva ekscedenciju. Emmanuel Lévinas tako piše: ,,Zamislimo povratak svih bića – stvari i lica – u ništavilo. Nemoguće je staviti taj povratak u ništavilo izvan svakog događaja.” Ništa postaje nešto kada se govori/misli o ništa. Ništa je, dakle, nešto. Noć kao simbol ništavila nije prazan, bez-idejan prostor. Noć jeste sadržana ništavilom, u njoj se samo ,,tačke noćnog prostora ne odnose jedne prema drugima kao u osvetljenom prostoru; ovde ne postoji perspektiva, one nisu situirane.” Dan osvetljava lice drugog, u nama je slika Drugog (Lyotard). Ali dan ne može zasjati bez pomrčine noći. Ništavilo je u filozofiji dato kao granica premda bi njegov smisao bio suprotan; ,,ništavilo nije moguće kao interval i prekid, ako svest sa svojom moći zaborava, suspenzije bića, epoché nema pribežište od egzistencije u kojoj participira”. Kao što je bivstvujuće dato sa bićem, ono naprosto jeste, tako je i niština data skupa sa osvetljenošću, suncem. Dan je prezentan iz izvora noći.
Noć je slika idealne imaginacije. U njoj postoji ambivalencija čiste osećajnosti; postoji nevidljivost, ali postoji i usresređenost na ono bitno. Noćni život nije beg od dnevnog života ili od realnosti sunčanog dana. Noć je mogućnost sabiranja materije, vrelo inspiracije i hrabrost da se lepoti podari novo ime, ime noćnog anđela. Noć je tako prikrivena belina, prebivalište jednostavnog, naivna pre-puštenost. Oslobođenost od prisile (onog) misliti, samo “dolaženje u blizinu daljine”. Budnost (u) noći je izvorni podsticaj mišljenja ー opuštenost, mišljenje koje neće da misli izvan bistrine nadolazećeg. Započinjanje u tom ni o čemu, u prepuštenosti slobodi neminovnog prizora dolazećeg svet(l)a i/li svetova.
U Taksistu reditelja Martina Scorsesea noćna imaginacija glavnog junaka postaje žarišna tačka radnje filma. U ambijentu noći njegov je svet širok, bistar, zapravo dovoljno osvetljen da ne bude pretežak, dovoljno otvoren da se glavni junak (tumači ga maestralno Robert De Niro) može zapitati o smeru svog života, samoći i nepripadanju, o prolaznosti dana koji ne donose suštinski ništa novo. Tek u bistirini noći on će shvatiti da nije tragično što dani samo prolaze, već što prolaze i ne završavaju se. Bez noćne oslobođenosti za imaginaciju ne postavljaju se važna i velika životna pitanja. Čovek luta, ne pita se o smeru svog lutanja. U noći se potvrđuje ono što Béla Hamvas predstavlja kao jezgru svoje antropološke pozicije, naime to da život ne teče, nego plavi.