U knjizi eseja, beleški i govora Goli pripovedač, u poetici za ekstrarealističko pripovedanje, Jovica Aćin (1946) bavi se fenomenologijom pisanja na neuobičajen način. Njegov postupak polazi od toga da je iskustvo pisanja beskrajno u svojim intenzitetima, zanosima, trikovima i mistifikacijama. Nesvodivo na granice, odmetnuto pisanje. Pisac je šetač po žici, pisanje je refleksivno – nametanje granica fikciji uzvraća se fikcionalizovanjem granice. U tom smislu priča nikada ne miruje, ona se odmeće u svet ,,poput cvetnog praha, zakači nam se i mi je prenosimo a da to i ne znamo’’. Književnost prenosi iskustva pričanja, pripovedanja i živog govora, fantastičnih i mitoloških obrisa stvarnosti, ona je usmerena da stvara iz ,,preporođenog kosmološkog instinkta koji je u večitom preobraženju’’. Zato je važno istaći da je pripovedanje Jovice Aćina, koji je uz to i prevodilac kapitalnih dela svetske književnosti na srpski jezik, pohvala stvaralaštvu u neprekidnom preobraženju nadahnuća što za njega (p)ostaje jedina moguća opsesija života.
Naslage priča, legendi i fantazija, uz obrise realnosti, na relaciji između Srbije i Italije, čine narativno jezgro novog romana Jovice Aćina Kotao (Laguna, Beograd, 2024), koji nosi podnaslov Opereta o čudima sa neshvaćenim putnikom. U njemu postoji više pripovedačkih tokova, ali ona najbitnija, sa elementima fantastike i dramske napetosti, tiče se Fridriha Ničea i njegovog putovanja u južnu Italiju, tačnije u Mesinu, u blizinu vulkana Etne. Otuda se pokreće priča o Italijanu Gamberu Rosiju, koji zbog spleta okolnosti dolazi u Srbiju, da bi se skućio u Negotinu. Tu je postao Pavle, zaljubljenik u prirodu, poljoprivrednik, ali ga priča o njegovoj opčinjenosti filozofom Ničeom, koja potiče iz studentskih dana, ne napušta godinama.
Otkud Niče u Mesini? Da bi to otkrio naš pripovedač kreće njegovim putevima, upoznaje neobičnu ženu koja vodi poreklo iz Srbije, preziva se Bandula i potiče iz porodice Vuka Karadžića čiji se deda zvao Joksim Bandula. Svetovi koje pritom otvara Jovica Aćin su nepredvidivi, napeti, sa raznim aluzijama na filozofiju, književnost, ličnosti poput Ničea, Servantesa, Šopenhauera, na italijanske gradove, nomadska lutanja i besciljna putovanja.
Njegov je svet na rubu realnog, uvek u dodiru sa fantastikom. Pisanje je, za Aćina, šaranje, u melanholičnom zaklonu blagog vetra on može do kraja protumačiti, maštom i iluzijom, kretanje jednog filozofa, ništa manje bolećivog i melanholičnog od njega samog. Svet je u komešanju i njegove obrise možemo uhvatiti samo pribranošću. Samoća je ,,najbezbolniji uvod u ljubav sačinjenu od promašaja’’. Niče se zaljubljuje u Italiju sasvim slučajno, da bi potom tako melaholičan, uplašen, rastrojen i posesivan, putovao i nailazio na razna iskušenja. U blizini vulkana oseća snagu vlastitog vulkanskog mišljenja. U Italiji piše pesme, idile koje postaju deo Vesele nauke. Njegovo putovanje je metafora individualne transformacije, slutnje filozofa koji pogledom obihvata more i krajolike, oseća miris prirode, da bi na tom mestu čiste otvorenosti, prostranstva izvorne vizije života, uvideo da je ono što imenuje veselom naukom ,,uočiti svetlost koja ne mari za tamu i koja vam ne obećava nikakvu trenutnu utehu, ali čije sijanje je sušta vedrina, a kad ste je prepoznali, prihvatate smrt kao deo životne radosti’’.
Pred italijanskim pejzažom, u Mesini, Niče stoji zamišljeno, gladi obrve, muči ga morska bolest kojoj nespretno odoleva. Voli da jede supu od lubenica i pistaća. Gleda u daljinu kako bi video sirene na stenju nadnesenom nad morem pod kojim se kriju opasne hridi. Luta i sluti. Uz sebe uvek nosi kišobran čime je, kako tumači Aćin, odavao počast bogu Dionisu. Bez kišobrana Dionis nije silazio u podzemlje. Niče je to znao i kišobranom štitio svoju autentičnost vulkanskog mislioca, naslednika boga Dionisa. Na Moneovim slikama devojke takođe šetaju sa kišobranom koji ih štiti od sunca i kiše. Brojne su, dakle aluzije, pomoću kojih Aćin uspeva da stilski promišljeno otvori i sažme stvaralački svet svojih junaka. Teme ovog romana, od Ničeovih traganja do egzistencijalnih potresa glavnih likova – rasipaju se u razne smerove da bi se sabrale oko centralnog tematskog simbola: lutanja.
Niče je putnik, on je u klimi i podneblju Italije došao do sebe ili možda još tačnije – otišao od sebe. Skupio je snagu da može da leti kao ptica među pticama. Zanesen i opijen pejzažom neotkrivenog, tako preobražen, nemiran i ushićen, ,,neće više da ide korak po korak, jer to nije nikakav život. Vući noge, zamara, opterećuje; voli da maše krilima, leteći poput ptice za pticom’’. Glavna je poruka ovog romana, ako to ne zvuči previše pretenciozno i neumesno, u tome da stvaralaštvo ne nastaje iz obilja mira, nego nasuprot tome – u strepnji, lutanju i halucinaciji. Ideje ne dolaze neočekivano, ,,one izbijaju iz vulkana. Potiču iz opasnosti koja nam je nadvijena nad glavom’’.
Pri pisanju poetskih idila sagovornici su mu Homer, Teokrit iz Sirakuze, Odisej i mitološke priče. Fascinira ga ostrvo Ortigija na Siciliji, budući da njegova istorija ima mitološki karakter. Obala je statična, ona ,,krade ponešto i od kopna i od vode’’. Tek prema toj bistrini pogleda čovek shvata da nema zastoja u proticanju vremena, da je sve jedna mena, jedan prasak, kotao. Događaji ove knjige dramatično su uskomešani rubovima fantazije i realnošću što ovaj roman približava poetskoj fantastici. Jovica Aćin uspeo je da sa lakoćom ispripoveda nekoliko priča, da u njih unese simboličke pejzaže, da ih pritom besprekorno uklopi u fragmentarnu kompoziciju romana. Rosijeva supruga Sandra, istražujući Servantesa, dolazi do otkrića da su u Napulju boravili Njegoš i Ljuba Nenadović, sin prote Mateje. Na kraju romana Aćin odaje priznanje i profesoru Druge muške gimnazije u Beogradu Miloradu Pavloviću. Tog osobenjaka krasio je bunt, upornost i šarm. Pisao je puno i bio profesor Petru Kočiću, Milanu Rakiću i Rastku Petroviću, pa je nesrećnim spletom okolnosti dospeo u Napulj.
Sve su ovo kolaži jedne velike priče malih ljudi i njihovih svetova koji svedoče o neprolaznoj veličini svakog čoveka i njegovih nastojanja da se iz individualnog nemira poput kotla, nakon erupcije, užarena lava izlije iz vulkanskog ždrela. Nakon toga nastupa smirenje, ali vulkan nikad ne miruje. Čovek se preobražava i ključa, on je uvek vrelo nadolazećeg smisla.
Objavljeno u kulturnom dodatku Politike, 19. 10. 2024.
