Doba koje priziva kraj povijesti vrhunce svoje zapitanosti usmerava ka položaju čoveka i njegovoj utemeljujućujoj humanosti koja proishodi iz čovečnosti ljudskog stanja. Linija razdvajanja ljudskog i neljudskog je ono animalno koje, premda saglasno čovekovom biću, ostaje na kontrolisanoj distanci ljudskog postupanja. Sadašnje doba haosa informacija u kome primarno mesto zauzima veštačka konstrukcija kontole dovodi u pitanje ne samo ljudskost ljudskoga, nego i kraj povijesti. U odnosu na čoveka koji ima mogućnost samooblikovanja i konačno stvaranja, veštački kontrolosana tehnologija život svodi na konzumiranje i učinkovitost. Razaranje, stradanje i uniženje života izazvano svetskim ratovima preobrazilo se u totalnu kontrolu ljudskih postupaka, ono je porušilo granicu animalnog i ljudskog postojanja. Nespremni za novo doba, a to je Martin Heidegger predvideo još 1955. u govoru koji je održao u Messkirchu, prilikom proslave 175-godišnice od rođenja kompozitora Conradina Kreutzera, postajemo skroz naskroz opčinjeni, zasenjeni tehničkim svetom. Ta neotklonjiva opčinjenost čoveku oduzima dva bitna prirođena svojstva – opuštenost prema stvarima i otvorenost za tajnu. Heidegger, ne slučajno, završava svoj govor povratkom zemlji kao okrepljujućoj mogućnosti obnove tvrdeći da mi ljudi, nismo životinje, nego biljke koje ,,korenjem u zemlji moraju stajati, da bi u eteru cvetale i donosile plodove’’.
Predavač Alexandre Kojève i nekoliko godina mlađi učenik Georges Bataille ušli su u nesporazum baš prilikom tumačenja ostatka čoveka u vremenu kraja povijesti. Kojève je zastupao tezu, tumačeći Hegela, da je kraj povijesti zagarantovao preobraženje čoveka u životinju, pri čemu bi ljubav, umetnost i igra ostali garanti opstanka iz razloga zadovoljenja čovekove, sada životinjske, sreće. Iščezla bi filozofija, time i mudrost, ali bi čovek kao životinja ostao u nedirnutosti prirode, njegov bi život postao autentično slobodan, bez ratova, revolucija i sukoba. Bataille je, pak, zastupao stav o tome da će baš erotika, smeh i umetnost život čoveka sačuvati od animalnog pada u mimetičnost. Kraj povijesti o kome je reč, kao epilog ljudskog negativiteta, nikada ne dobija svoje radikalno, preobražavajuće okončanje budući da čovek u svojoj individualnosti čuva utemeljujući tajnu opstanka – mogućnost sebenadilaženja. Čovek, uz sve to, gleda smrti u oči, svestan je krajnosti svog života pa prema tome i svi njegovi napori završavaju sa svešću o neminovnosti kraja i daljeg opastanka sveta bez njegovog prisustva. Giorgio Agamben poentira da se smisao preobraženja čoveka u životinju ne sastoji u tome da pred nama sada prolaze životinjske glave, nego bezglavi ljudi koji će svoju manjkavost mudrosti nadomesti tumaranjem svetom, snobizmom i opštom destrukcijom ljudskosti. Naličje toga stanja je rat.
Čovek nikada ne može do kraja postati životinja jer njegov svet podrazumeva dubinu koja izmiče pogledu. Tragom Heideggera životinja oskudeva svetom, dok je čovek stvaralac sveta, onaj koji oblikuje, stvara i uništava. Obuzetost životinje čistim nagonom opstanka postaje, piše Agamben, ,,svojevrstan temeljni Stimmung u u kojem se životinja ne otvara u svijet, poput Dasein-a, ali svejedno je ekstatično istegnuta van sebe u izloženosti u kojoj je uzdrmano svako njezino vlakno. I razumijevanje ljudskog svijeta moguće je samo preko iskustva „krajnje blizine” – premda varljive – te izloženosti bez otkrivanja’’. Drugim rečima, čovekovo iskustvo otvorenosti moguće je samo preko zahvatanja u mišljenju onog drugog, životinjskog sveta u kome se sve odigrava u ne-otvorenosti destruktivog opažanja. Onde gde se svetovi otvorenosti i zatvorenosti dodiruju događa se dosada. Tek u njoj čovekov svet se rasplamsava u ono nepoznato tako da se budi i izlazi iz predvidive zatvorenosti. I čovek i životinja se bude iz dosade posredstvom obuzetosti koja biće odlučno otvara nepoznatom, gde se svet širi, a život propituje.
Čovekov svet savremenog doba je oskudni svet žrtvovanja u kome ne postoji tajna nadolazećeg pitanja. Oni bezglavi ljudi o kojima je pisao Agamben postaju zadovoljni svojim stanjem – biti bez glave – budući da u predvidivosti tehnološkog sveta hodaju utabanom stazom. Nema čuda, nema tajne, nema iznenađenja. Ta svodivost čoveka na bezglavo biće koje trči utabanom stazom njegov svet ne čini životinjskim, dakle oskudnim, nego neistraženim horizontom. Čovek bez glave je ravnodušan, njemu je svet nepoznat, jalov, bezdušan. Svestan da je sve prolazno savremeni čovek ne pronalazi nikakav viši smisao, njegova obezglavljenost je slika mrtve civilizacije u kojoj veštačka inteligencija (raz)otkriva nepoznate svetove. Čovek je konzument osuđen na predvidivost radnji. Sve ono što ga odista čini čovekom, poput igre, ljubavi, erosa, potisnuto je u perverziju i snobizam. To je svet glavnog junaka romana Putovanje na kraj noći francuskog pisca Louis-Ferdinanda Célinea, svet koji postaje paradigmatičan primer destrukcije čovečenosti savremenog doba. Njegov je svet pesimističan baš iz razloga opšte pustoši duhovnih mogućnosti koje su degradirane potocima krvi, nasiljem i kukavičlukom. Rat je za njega pustoš, ali i spasenje. Tek je u ratu shvatio da je čovek pred užasom i uživanjem nevinašce, da je ljubav jača od života, kao i da onome ko nema mašte umiranje ne znači ništa, dok onome ko ima mašte, umreti je nešto užasno. Sve ovo govori o neuništivoj čovekovoj potrebi da se otvori smislu kroz igru, ljubav i eros kako bi već tom, makar neuspešnom, potragom mogao da živi životom u kome bi hodao uzdignute glave. Svet tehnološkog haosa informacija čuva obezglavljene ljude jer se u njihovom srcu, tako obezglavljenih zombija, nikada ne može zametnuti zanos višeg smisla. Obezglavljeni ljudi imaju hladno srce. Célineov junak ima ,,srce skriveno u toplom, kao zečić, u kavezu od rebara, nemirno, zgrčeno, glupo’’.