Lirika džeza

Muzika Četa Bejkera je duboka, setna i snažna. Ovaj snimak nastupa iz 1964. godine poseban je zbog toga što je u njemu u prvom planu njegovo lice. To pomalo oštećeno, blago naborano, emotivno suzdržano, a opet lice koje isijava dubinu nesvakidašnje umetničke predanosti. “Džejms Din džeza”, kako su ga zvali na početku karijere, za mene je osobeni primer apsolutnog umetnika. Preterivao je u porocima, bio hapšen, tučen, na margini i dnu, ali je do poslednjeg dana preterivao takođe u izrazu svog talenta, u borbi da stvara i svira, pri čemu je dugim i sentimentalnim frazama osenčenim melanholijom stvorio do danas prepoznatljivu liriku džeza. Nalog nadahnuća u njegovoj ličnosti objedinio je sve slojeve, sve krhkosti i pobede, lepote i ružnoće, na kraju – život i smrt. U danima kada svi povlačimo crte, iščekujući neku bolju godinu, Bejkerovo lice sa ovog nastupa podseća nas da na kraju svih krajeva, u svim vremenima i imaginarnim novim godinama posvećenost višem cilju život čini smislenim i vrednim življenja.