Rene Genon (1886-1951), jedan od najpoznatijih ezoterijskih učitelja i istraživača svetskih religija, u svom učenju utemeljenom na pojmu tradicije ušao je u otvoreni dijalog sa nasleđem istorijske arhitekture mita. Genon je sa neizmernom strašću ponirao u prošlost nastojeći da pojasni izvorište civilizacije i u cikličnosti svetskog zbivanja ukaže na neophodnost čuvanja primordijalnih znanja zaboravljene tradicije. Primordijalne tradicije nisu, razume se, harmonične, ali su zbog izvornog ezoterijskog prosvetljenja utemeljene u metafizičkoj osnovi čovečanstva.
Suočen sa različitim doktrinama tradicije, Rene Genon napredak oslikava mračnim bojama. Moderni svet je, prema Genonu, svet falsifikata u kome velika količina laži istinu svodi na horizont zdravorazumske argumentacije. Takav svet je degradiran, besplodan i umrtvljen, budući da u njemu nema iskonskog počela čoveka – svetlosti duha koji transcendira metafizičkom iskonu. Dubinska istina života skrivena je u primordijalnoj tradiciji koja svet zahvata osećanjem, a ne saznanjem. Primer ezoterijskog shvatanja sveta oličenog u slojevima inicijacijskog značenja, prema Genonu, donosi Dante u svom književnom delu shvatajući da ,,biće mora pre svega da poistoveti središte sopstvene individualnosti (u tradicionalnom simbolizmu predstavljeno srcem) s kosmičkim središtem onog stanja egzistencije kojem pripada ta individualnost’’.
U cikličnoj smeni generacija dolazi do kontradikcije trajanja, koja podrazumeva takvo ubrzanje događaja da je tačka pucanja neminovna. Posredi je progresivna materijalizacija čiste duhovnosti. Kretanje ciklusa, smatra Genon, ide od esencijalnog ka supstancijalnom polu, iz čega proishodi ,,da sve stvari moraju da prime vid sve manje i manje kvalitativan a sve više i više kvantitativan; i zato poslednji period ciklusa mora posebno da teži da se potvrdi kao vladavina kvantiteta’’.
Humanizam i nauka
Savremena nauka pruža ilustrativan primer pobede kvantiteta u odnosu na kvalitet. Nauka pokušava da dokaže materijalnost svojih učenja, ali ulazi u paradoks u dodiru sa ljudskom kategorijom nasilno je svodeći na sirovu materiju koju treba isporučiti metodologiji istraživanja i statistici. Filozofija politike u savremenim teorijama demokratiju idealizuje baš iz razloga njene uočljive kvantitativnosti. Sasvim pogrešno, smatra Genon, jer bi sledeći tu egalitarističku pretpostavku svako bio sposoban da daje mišljenje o medicinskim pitanjima. Stvari, posebno društvena pitanja, nisu statične manifestacije života, u njima je večita borba, heraklitovski nemir, silazna i uzlazna putanja, ili Genonovim rečima – u stvarima postoji jedna centrifugalna, druga centripetalna tendencija. To što jesmo, uzmimo jedan primer, nije statična datost toga jesam, nego je pre svega mogućnost da budem.
Iz mitske tradicije koja se pre Hrista prikazivala u različitim simboličkim kultovima javila se iskra koja je, prema Genonu, imala ,,koban uticaj na celokupni zapadni svet”. Bila je to pojava filozofije. Njen izlazak na svetlo dana bio je značajan podsticaj uvođenja u znanje, ali je filozofsko stremljenje ka smislu zamenilo iskonsko pra-znanje i preobrazilo ga u puko racionalno ustrojstvo. Grčko mišljenje imalo je u temelju nadracionalni duh potrage za smislom, ali je njegovo preterano zanimanje za pojašnjenje sveta mišljenje izoštrilo do krajnjeg racionalizma čija se kulminacija dogodila u modernom dobu. Profana filozofija odnela je pobedu, spekulativnost je pobedila primordijalnost iskonskog pra-znanja. Srednjovekovlje je u tom smislu bilo, ne izraz dekadencije duha, nego prodor svetog u profanost filozofije. Taj ,,mračni period” civilizacije uzdigao je duh ka lepoti nespoznatljivog i približio ga iskonu, samom bitiju. Ipak je brzo zaboravljen i neopravdano označen kao mračni, a na njegovo mesto stupila je renesansa osenčena potragom za čistom argumentacijom. Time što je izgubio transedentalni horizont razum ,,teži nadole, drugim rečima ka inferiornom polu postojanja, i sve više i više tone u materijalnosat” i time vladavinu kvantiteta.
Osnovni postulat modernog doba postala je nauka zasnovana na logici argumentacije i fragmentarnom pogledu na celinu (parčanje smisla). Ovom podelom se u prvi plan stavlja materijalnost sveta koji od civilizacije stvara ,,pravu čudovišnost’’. Najveći udarac na modernu civilizaciju izvršio je njen (prividni) napredak. Grčka kultura imala je produhovljen zov u potrazi za istinom, srednjovekovlje je ušlo u dubinu čovekove duše pozivajući se na tradiciju metafizičkog pra-znanja. Novi vek je, pak, uzdigao znanje na nivo božanstva i time Bogu oduzeo odlučujuće mesto. Prevladala je utilitaristička paradigma koja je pojmom humanizma sve svela na meru čoveka. Kada čovek postane mera svih stvari, sam sebi cilj, tvrdi Genon, dospeva se, opadanjem, stepenik po stepenik do najnižeg stupnja i do traženja zadovoljena potreba svojstvenih materijalnoj strani ljudske prirode.
Svet kao manifestacija nereda
Rene Genon postavlja pitanje ishodišta civilizacije odrođene od iskonske istine u korist poretka stvari. Ponor savremene civilizacije slio se u tačku na kojoj čovek više nije u mogućnosti da ovlada svojim potrebama. Čovek luta u posvemašnjoj slobodi, ali ni jednu stvar ne zahvata u njenoj suštini. U svemu vidi kvantitet, ni u čemu kvalitet. Silazna putanja duha prati kvantitativno određenje sveta. Preterano pojednostavljenje stvari, svođenje svega na prostu formulu logike, nezaobilazno prati težnja da se sve oko nas vidi u kvantitativnom smislu. Osnova savremenog sveta nije duhovnost, nego nauka, baš iz razloga što se duhovni principi zasnivaju na kvalitetu (esenciji), a nauka na kvantitetu (supstanciji).
Epoha pred nama postaje manifestacija nereda. Savremeni svet je pećina okružena mračnim lavirintom. Sve je isprepletano u nedostižnosti, sve je zamka, moderni duh je dijaboličan, svet soldificiran. Haotičan svet koji se guši u protivrečnostima nije trajan. Haos je prividan, iza mraka dolazi svetlost, budući da, prema Genonu, ,,svi delimični i prolazni poremećaji nužno učestvuju u uspostavljanju velike, totalne ravnoteže i ništa ne može konačno prevladati moć istine”.
Genonovo učenje nije (samo) istorijsko udubljivanje u smernice velikih religija – od hrišćanstva do islama – nego pokušaj objedinjena metafizičke osnove čovečanstva koja u sebi sadrži, prema navodima Martina Lingsa, dva puta – put povratka prvobitnom savršenstvu pre velikog Pada i put gnoze, prosvetljenja, spoznanja samog sebe. Ostaje, uprkos prizivu primordijalne tradicije sveta, bojazan da se Genonova vizija savremene krize kulture zatvara u mračne dubine ezoterije, pri čemu se iz vida gubi čovekova autentična pozicija rubnosti. Nijedna tradicija, ipak, još nije dala odgovor na čovekovu bačenost u svet i time egzistencijalnu nepomirenost sa konačnošću života.
