Dok jesmo, stvaramo u nemiru i ushićenju. Haluciniramo i sanjamo. Jedina je prava garancija stvaralaštva ostati u nemiru, opsesiji, otvorenosti i ushićenju.
Ono strašno što čoveka uznemiruje, kaže Nietzsche, nije visina, već pad kada se dole spušta pogled, a ruka grabi prema gore. Taj bezdan, u kome se čoveku ocrtava ljudskost, trajno je određujuće nespokojstvo od koga srce hvata vrtoglavica života.
Mala sredina je dobrovoljni zatvor u kome se svaka individualnost prekriva maskom običnosti. Mali gradovi nemaju strpljenja za drugačije oči, drugi pogled, otvoren život, širinu duha. Skučenost je drugo ime...
Pesnici pišu ushićenjem, ne diktatom. I kako maestralno poentira Wilde - ,,očaj će pozlatiti sopstveno trnje, a njegov bol će, poput Adonisa, biti predivan u svojoj agoniji; a kada pesnikovo srce pukne, ono će se rasplinuti u muziku’’.
Svet tehnološkog haosa informacija čuva obezglavljene ljude jer se u njihovom srcu, tako obezglavljenih zombija, nikada ne može zametnuti zanos višeg smisla. Obezglavljeni ljudi imaju hladno srce. Célineov junak ima ,,srce skriveno u toplom, kao zečić, u kavezu od rebara, nemirno, zgrčeno, glupo’’.
Pisanje nikada nije dovršeno, uvek postoji jeza neiskazivosti. Tako će 6. juna 1912. godine, na stranici Dnevnika, Kafka napisati: ,,Čitam u Floberovim pismima: ,,Moj roman je stena o kojoj visim, i pojma nemam šta se zbiva u svetu.’’ Dan kasnije, 7. juna, beleži: ,,Gadno. Danas nisam ništa pisao.’’
Melanholija nagoveštava dekadenciju savremenog čoveka. Onaj ko je melanholičan, on se uvek okreće oko sebe kako bi našao što bolji položaj da iz daljine vidi ono nadolazeće (iz) sadašnjeg sveta. Ne stoji u mestu, kreće se, makar bez cilja.