Šta je za našeg dečaka Krležu duševni nesklad? Da li ga možemo vezati uz ambivalentan odnos nevine iskrenosti detinjstva i grmljavine topova i ratnih truba kojima svedoči mladi kadet? Kada se Krleža u zapisima vraća svojim promišljanjima o nevinom detinjstvu?
Ono strašno što čoveka uznemiruje, kaže Nietzsche, nije visina, već pad kada se dole spušta pogled, a ruka grabi prema gore. Taj bezdan, u kome se čoveku ocrtava ljudskost, trajno je određujuće nespokojstvo od koga srce hvata vrtoglavica života.
Vitštok uspeva da jedan mesec, februar 1933. godine, opiše sa dramatičnim zapletima, političkim previranjima, detaljima iz privatnog i javnog života, ulazeći tako u dubinu nasilnog vremena.
Ako se može ukratko proniknuti u bit ovih fotografija one su stvaralačke, začudne, inovativne i pesničke. Kroz njih se sluti umetnički (od)govor na stvarnost i neizgovorena reč krajnjeg nadahnuća materijalizovana izrazom jedne poze.
Mala sredina je dobrovoljni zatvor u kome se svaka individualnost prekriva maskom običnosti. Mali gradovi nemaju strpljenja za drugačije oči, drugi pogled, otvoren život, širinu duha. Skučenost je drugo ime...
Bez egzistencijalnog nemira nema reči. Osnovno je u nemiru stvaralačkog čina udisati zrak, osetiti otvorenost prirode, i čitati dobru literaturu kako bi život izašao na videlo.
Bitno je život staviti u jednu otvorenost u kojoj će čovek stremiti dubini vlastitog mraka; on se onda neće plašiti niti smrti, baš će ga to kao filozofa (ljubitelja mudrosti) razlikovati od filomata (ljubitelja tela).