Grad, kao živi organizam komunikacijskih relacija, zahteva stalnu fleksibilnost ljudskih odnosa i arhitekture, budući da se temelji na antagonizmu između individualnog i kolektivnog pristupa.
Starati se o duši znači odbaciti bezuslovno svaki autoritet vlasti, ideologiju ili partiju, predati svoje mišljenje sebi samom i staviti se ispred sebe.