U atmosferi jednostavnosti krije se iskra egzistencijalne tuge. Kada na početku romana Moderato cantabile Margerit Diras opisuje scenu u kojoj učenik tokom časa klavira tvrdoglavo odbija da bude poslušan, napetost atmosfere dočarava se krajolikom prirode pred kojom se dečak intimno otvara. U tišini njegove tvrdoglavosti, piše Margerit Diras, čuje se šum mora. Simbolika skrivena u cvetanju magnolija od kojih se može bolovati danima naslućuje tugu na njenom izvoru, u samoj srži prolaznosti. Film „Amarkord” (1973) Federika Felinija započinje slikama prolećne idile. Kiša maca sa stabala topole prekriće belinom grad i more koje izgleda kao plava pruga, da bi se u tom prolećnom otvaranju životu, komešanju i ushićenju, naslutio nemir neiskazive tuge, pritajenog nasilja i životne prolaznosti. Zašto, naime, tuga odjekuje u lepoti izvornog prizora?
Postoje tuge koje su neizrecive. U njima je smešten čitav svet potisnutih emocija koje na čoveka nadiru presudno. Takve tuge su osećajem teške, rečima neobjašnjive; to su melanholični izlivi čovekovog bića koji pred nekim prizorom ili susretom ostaje okrznut težinom života. Ne doživljavaju svi ljudi sve tuge na isti način, u svakom čoveku postoji jedinstvena strasna mera doživljaja i osećaja. Neki ljudi svet osećaju u dubini, neprestano propitujući sebe i druge, dok drugi vlastitim izborom ostaju na površini, zadovoljni u sveopštem nezadovoljstvu. Ova slika preslobodna je aluzija na Platonovu pećinu; dok jedni gledaju u sunce, drugi raspoznaju tek senke života. Naše doba je doba senki u kome se živi banalno, ishitreno i jednolično. Nasilje postaje obrazac ponašanja, dok se herojstvo meri voljom za moć. Pred svetom koji slavi narcisoidnost, primitivizam i nadmetanje kao dokaz nečije sposobnosti, neizrecive tuge su ostavljene ljudima koji još uvek prepoznaju dobrotu, nežnost i bliskost. To je otvorenost prema svetu koji nije moćan, nego lep, predanost lepoti, a ne uspehu, saosećajnost s dobrotom, a ne nasiljem.
Letnje tuge, jesenji nemiri
Tuge su neprolazne. Ima dubokih rana koje vremenom zarastu, bolova koji utihnu, odlazaka koji se zaborave, samo tuge traju zauvek. Svaka tuga je beskrajna, na njoj je utisnut neizbrisiv otisak života koji nagoveštava prolaznost i ranjivost bića, zapravo neprilagođenost svetu u banalnoj viziji idealnog života. Ekstatični razdor čoveka izražava se u bolu, koji je tek trenutni nagoveštaj egzistencijalnog pada. Tuga nikada nije trenutna, ona seže u beskonačno. U njoj se, kako piše Kjerkegor, ispoljava nešto supstancijalno, dok bol pokazuje „refleksiju o patnji za koju ne zna tuga”. Oni koji ostaju, tuguju. Oni koji odlaze, tuguju. Nevini, dublje tuguju. Otuda se tuga može shvatiti samo kroz celovitost bića u njegovom iskoraku u svet. Prodor u svet, ka drugom, usmerenost i ostanak na tlu. Nasuprot tome – odlasci, neprekidno završavanje i počinjanje, susreti i rastanci.
Letnja tuga u sebi ima nagoveštaj lepote. Pod teretom sunca, uz težinu zraka, tuga ima duboku tragiku koja svemu daje esencijalan smisao. Samo letnja tuga zalazi toliko duboko u biće da se može ukazati kao izvorna lepota života, preobražaj, njena najlepša iskra, odbrana od zla i kratkoće života. Jer život je kratak, tuga beskrajna. Treba izmisliti izraz za one koji su obeleli od letnje tuge. Ima težine, zatvaranja, plača i neprilagođenosti, odustajanja i klonuća; u svemu tome ima života koji nije banalan hvalospev slobodi, nego u prepoznavanju beskonačnosti tuge istinski lep i poseban. U smiraj letnjeg dana, uz nesnosne vrućine, talas neizrecive tuge je priziv detinjstva, svih propuštenih prilika, svih ljubavi i osmeha, patnji i bolova, celog jednog preživljenog života koji je slavio nežnost i čoveka. Letnja tuga je odsjaj dečačkih suza, slika porodičnih okupljanja, razdora i razloga, zagrljaja, rastanaka, nesporazuma, grubosti, odbacivanja, radosti, drhtavi presek sećanja. Na zalasku leta, u ozračju jesenje melanholije i mirisa kiše, u vreme kada se ponovo sabira i kući za zimu treba čitati duboke poetske uvide u kojima ljubav, tek osenčena mrazom i hladnoćom rane jeseni, od radosti peva i sneva. Udaljiti se od društva, ljudi, granica i okrenuti se prirodi koja ne poznaje tugu, samo melanholiju lepote.
Dok se svet raspada pred našim očima, baš onako kako se to događa u filmu Amarkord, nagoveštaji izvorne lepote čine život ne samo podnošljivim nego i lepim uprkos svim padovima. Ljubav je apstraktna i nedostižna bliskost, tuga je beskrajna nežnost koja će možda spasiti svet. Empatija se otključava tugom, osećajem težine koji stvara, kako piše Georgi Gospodinov u knjizi „Fizika tuge”, „ona žuta kiša koja je padala prošle godine i ostavljala mutne fleke po prozorima”. To je migracija tuge, njena prodornost, nemir. Tuga, naime, nema sopstvenu zapreminu i formu, ali nije čista; tuga ima miris i boju.
Tiranija sreće
Tuga se ispoljava setnim osećanjem života. Poput čoveka koji dobija nepojmljivu želju za životom baš kada mu je smrt za vratom, tako i setni dani otvaraju duboko intimne, skrivene prostore za koje smo najčešće mislili da ne postoje ili da su zaključani. Groznica sete je priziv izvornog života. Biće ranjeno setom dane doživljava poput elementarne nepogode, potresa ili katastrofe. Sve je u takvom biću prizemljeno, sirovo, nadahnuto dubinom zemlje, pokoricom tla, sve je krhko i lomljivo, uskomešano. Biće obdareno svetom tugom sve dovodi u pitanje i sve prekriva radošću neznanja. Kada jednom izuzetna duša „pojmi i oseti… neodređeni i večni osećaj svete tuge” ona više ne poznaje pravila, živi samo za ideal herojskog ispoljavanja autentične potrage za dubljim smislom. Naše vreme pak slavi moć kao najveće herojstvo, a mali intimni užasi postaju mera kolektivne izgubljenosti. U tome je srž moderne diktature herojstva.
Svođenjem malih užasa na velike katastrofe koje kvare srećan život i šire gledano društveni poredak u celini čovek se stigmatizuje. Postaje kriv jer uviđa da je život splet okolnosti i slučajnosti, odbačen je već zbog prirodne i nekontrolisane ranjivosti. Bilo bi dobro da uvek budeš srećan, da živiš na vrhovima i u poletu, da opsesivno bežiš u veštački konstruisanu sreću i programiranu radost, kako bi svetu pokazao da jesi (srećan). Paskal Brikner savremenu tiraniju sreće opisuje rečima – imamo sva prava osim prava da ne budemo srećni. Herojstvo bića nije u usiljenoj sreći i euforičnoj radosti koja pomoću raznih „stručnjaka” sreći pripisuje voljnost. Herojstvo bića je u apsolutnoj predaji podvigu da se u tami vlastite egzistencije, setnosti koja preseca dušu i otkriva melanholiju sveta, pronađe način da sveta tuga zahvati svet u svim nedovršenostima, porivima i padovima, da zaseče njegove rubove, da u krajnjim pitanjima pritom zadrži naivni, detinji, idiotski heroizam. Svet nije isključiv, ni totalitaran sam po sebi, nije tužan, ni srećan, bogat ili siromašan. Svet još uvek obasjava crno sunce melanholije, a čovek uprkos tome i možda baš zbog toga pronalazi utočište, lepotu i sjaj beskonačnih tuga.
Uprkos tiraniji sreće koja ljude prisiljava da budu ono što nisu, ima nas koji tugu prihvatamo kao deo identitetske posebnosti i zrelosti, kao pobedničko prekoračenje nametnutih granica. Sve nam je dozvoljeno osim da pokažemo da smo tužni. Sreća nije determinisana našom voljom, ona je samo okrajak života, poput tuge, sete, radosti ili patnje. Zato je svako pozivanje na sreću radikalno odbacivanje čoveka kao takvog i njegovo krajnje poništenje. Srećni ljudi ne postoje, kao ni tužni. Postoji čovek koji je pogođen svetom, čovek u odnosu prema svetu, tragičan u temelju egzistencije već svojom smrtnošću. Ali ono tragično za čoveka nije smrt, nego neprihvatanje života koji nije srećan. Jer život je živi život baš zbog toga što čovek može da odabere kako da živi, makar to bilo proživljavanje vlastite promašenosti.
Objavljeno u kulturnom dodatku Politike, 13. april 2024.