Damir Karakaš, Okretište, Disput, Zagreb, 2021.
Postoje iskustva posle kojih nismo isti. Iskustva dubokih potresa koja nas pomere iz mesta i svet okrenu naopačke. Iskustva neizbrisiva. Sve postane drugačije, krhko i osetljivo, prodorno tek toliko da vremenom postanemo sposobni da prihvatimo, kako piše Vladan Desnica, ,,širok mir sa bolom, sa ljudima, sa životom’’.
Damir Karakaš roman Okretište piše podstaknut ličnim prekretničkim iskustvom, kada je usled fizičkog napada od strane nepoznatog napadača u Zagrebu bio na ivici smrti. Roman o kome je reč duboko je intiman budući da u njemu svedočimo razotkrivanju lične boli, jedne neprekinute linije žalovanja nakon traumatičnog iskustva nasilja. Pogrešno bi bilo, ipak, reći da je ovo roman u kome se sentimentalizuje patnja; naprotiv, sve je u njemu jednostavno i baš zato veličanstveno, sve je surovo iskreno da bi bilo patetično. Na poslednjoj stranici romana Karakaš svedoči da je ovo za njega ’’najteže pisanje do sada’’. Doista, preteško je napisati roman u kome se ogoljuje sopstvena nesreća, pritom kroz pisanje iznova proživljavati bolno iskustvo. Pisci se ne igraju samo sa životom, nego i sa jezikom. U tome je njihova veština preživljavanja. Pronaći reči, izreći (prividnu) neizrecivo(st). Jezik pritom više nije samo sredstvo izražavanja, nego prisnost, pukotina egzistencije, pokušaj da se kaže, posvedoči i pro-živi. Pol Valeri mesto između misliti i izraziti svoju misao imenuje kao – preliv jezika. To je žestina koja mislima ne daje mirnoću, nego neutoljivu želju da se izraze, pokažu i otkriju.
Roman Okretište ima savršenu kompoziciju u kojoj radnja ne ostaje zarobljena mrežom simbola, nego je predstavljena tako da se intimno razotkrivanje događa u naivnoj neposrednosti. U romanu nema prevelikih meditacija o životu, simbolički nejasnih i nerazgovetnih rečenica; sve je na izvoru života rečeno tako kako bi inače bilo rečeno. Prirodnost kojom isijava Karakaševo pripovedanje čini njegov jezik istinitim. On, naime, da parafraziram Tarkovskog, ne traga za istinom, nego svedoči istinu. Živa prirodnost i neposrednost prožimaju ceo roman – od početnih stranica gde se opisuje poseta roditeljima, babi i dedi u Lici, preko povratka u grad, planova o kupovini stana, napada, ležanja u bolničkom krevetu, do oporavka i ponovnog pokušaja normalnog života. Roman je ispisan nijansama melanholije, bez patetične i bezidejne simbolizacije u izrazu, bez politizacije i ideoloških učitavanja. Poetika Karakaševog jezika svedena je na goloću života čiji obrisi nisu predstavljeni dinamičnim i efektnim opisima brutalnosti, dnevno političkim tračarijama ili postmodernim ideološkim dosetkama, nego se život u svom izvoru afirmiše svedenim izrazom u kome se o-gleda jasnoća.
Na unutrašnjem planu roman obiluje etičkim pitanjima. Pre svih prisutno je pitanje krivice i oprosta. Može li se, naime, posle teške fizičke povrede gotovo na smrt čovek uspraviti tako da nikog ne okrivljuje? Može li živeti, a da se ne osveti? Može li prevazići traumu i nastaviti normalan život? Koji su to mehanizmi odbrane čoveka bačenog na pločnik, poniženog i fizički unakaženog? Ako je najveći čovekov strah, podseća Bašlar, strah od pada, onda je njegova najveća odgovornost da ostane uspravan, da zategne luk tela od pete do potiljka. Premda postoji nataloženo sećanje koje junaka ovog romana, samog pisca, neprekidno poziva na osvetu u njemu je izražena etička dilema koja ga ne ostavlja na miru. Sa jedne strane pomirenost, sa druge snovi koji opominju na osvetu. On ne pristaje da postane ubica, premda ga strah progoni. Kada je izašao iz bolnice, mislio je – svako me napada. Na odmoru, već fizički oporavljen, u usamljenosti pokraj mora pita se: ”Što sad radi moj ubojica? Pije pivo? Gleda televizuju? Igra se sa svojom djecom.” Baš ovakve rečenice, oslobođene brutalnih opisa, krikova ili mahnitog besa, čine ovaj roman nežnim, uprkos provali nasilja koje glavnog junaka dovodi na rub života.
Stranice Okretišta obiluju nežnošću. Dok se udaljava iz doma babe i dede, nesiguran da li mu je baba mahnula dvaput, ili je samo terala dim dedine cigarete, junak romana se penje uzbrdicom suznih očiju, primećuje da je ’’šuma promenila boju u samo nekoliko sati’’, da se nebo ’’zategnulo, tako da se u jednom trenutku i taj zvuk zatezanja iznad glave jasno čuo’’. Karakaš do najsitnijih detalja opisuje bistrinu prirode, njene zvuke i prizvuke, nestalnosti i lomove; on jezikom slika prirodu tako da stvara zaseban svet nežnosti koji u ovom romanu odnosi pobedu nad nasiljem. U bolnici gleda kroz prozor, to mu je jedini pogled na svet. Gleda ptice, sve su iste, kaže, ,,možda je to samo jedna ptica, svaki mi je njezin zamah krila nova slika svijeta; let ptica ispunjava me optimizmom. Predvečer opet lete, samo malo sporije, noseći sa sobom komadiće sunca, poput odbljesaka skrivena ogledala; jedva čekam izići odavde, vratiti se na svoj smeđi uleknuti kauč’’. Čak u bolničkoj postelji junak romana plavokosu doktorku zamišlja ’’u hladu krošanja rascvjetana drveća; u žutu slamnatom šeširu, kako sjedi i pije kavu…’’ Rečenice izvanredne stilististike i minimalne poetike usavršavaju izraz tako da reči dovode u neočekavanu harmoniju. Slično Bulatovićevom maniru poetske izražajnosti Karakaš neprestano podseća na jednostavnost života koja u suštini jedina pogađa čoveka u blizinu srca. Sve drugo, sva pojašnjenja, planovi, osvete i nasilje, trajni je nesporazum, jedino pogled u jednostavno(st) omogućava čoveku da pogleda u sve(t) bez straha.
Kad se podvuče crta ovo je možda najbolji roman iz regiona koji sam pročitao proteklih godina. Odavno mi se nije dogodilo da se romanu vraćam više puta, podvlačim rečenice, zapisujem… To i jeste suština pisanja. Moris Blanšo ima pravo kada kaže da pisanje afirmiše samoću, ali takvu samoću koju prati fascinacija. Ovaj roman nije samo napisan, on je proživljen i potom osećanjem napisan. Pritom, ne osećanjem mržnje, nego osećanjem nežnosti. Zato je veličanstven i jedinstven. Zato se u junaku ovog romana, zapravo piscu, presudna borba ne vodi u šaci nego u srcu.